top of page

               VOĐENJE PSIHODRAMSKE SEANSE

        

Psihodrama se može voditi i sa jednim klijentom kao deo individualne terapije. Može se koristiti i u terapiji parova i u porodicnoj terapiji. Ovaj tekst će se baviti psihodramom kao grupnom psihoterapijom.

U grupnoj analizi - GA i intepersonalnoj grupnoj psihoterapiji - IGP je opimalni broj učesnika od 5 do 8. U psihodrami je potrebno minimum od bar 5 do 6 učesnika. Grupna seansa se moze održati i ako je zbog izostajanja došlo samo 2 do 3 učesnika. Ipak, sa 2 do 3 učesnika se može izuzetno održati jedna seansa, jer 2 do 3 nije dovoljno da bi se razvila dovoljno sadržajna mreža interpersonalnih odnosa, grupni matriks učesnika. U psihodramskoj grupi ima više učesnika nego u GA i IGP. Optimalno je od 8 do 16 učesnika. Moguće su i uspešne psihodramske grupe sa 20 do 26 učesnika. Naravno, pitanje je ako je veći broj učesnika u psihodramskoj grupi da li ce svi članovi imati dovoljno vremena da budu protagonisti na sceni u nizu seansi, zavisno koliko ce trajati grupa u kontinuitetu. U Psihodrami je potrebno više učesnika zbog brojnih ličnosti koje će biti na psihodramskoj sceni, zbog brojnih uloga koje će biti odigrane na sceni. Te ličnosti će igrati članovi grupe (zovu se ogzilieri[1]) koje je izabrao protagonista, a to je član grupe čije važne odnose i životna događanja pratimo na psihodramskoj sceni. Pored protagoniste i drugih ličnosti na sceni, nekada su na sceni potrebni i dodatni članovi grupe, da kada je potrebno glume i važne delove selfa protagoniste koji su u konfliktu, kao i neki unutrašnji pritisak koji trpi protagonista… Na sceni moze biti i protagonista danas u sadašnjosti ali i protagonista kada je bio dete u nekoj važnoj sceni prošlosti. Zbog ovih brojnih uloga potrebno je da u psihodramskoj grupi bude više učesnika.

Pre početka psihodramske grupe potrebno je da vođa grupe obavi pripremni intervju sa svim potencijalnim učesnicima grupe. Vođa treba da upozna sve učesnike o osnovnim pravilima grupne terapije i posebno o neophodnosti redovnog dolaženja ako će to biti kontinuirana grupa.Treba proceniti koliko je kandidat za grupu motivisan, koliko razume osnovna pravila grupne terapije. Ovo je drugčije na otvorenoj grupi i na uvodnoj psihodramskoj radionici , kada se vođa grupe i članovi često po prvi put sreću.

POCETAK  PSIHODRAMSKE SEANSE :Bitno je da grupni terapeut (u psihodrami se vođa grupe zove direktor) prati i svoj tok i svoje sopstveno zagrevanje, svoja osecanja, kako se sada oseća na grupi i sa pojedinim članovima. Kako i koliko može da poveća svoju spontanost, svoju povezanost sa grupom. Istovremeno vođa grupe - direktor, treba da bude u komunikaciji sa sobom a i sa celom grupom. Direktor deluje na članove grupe svojim primerom, svojim ponašanjem u grupi. To može biti pozitivan model ponašanja, a to je otvorena autentična komunikacija, međusobno poštovanje, davanje i primanje fidbeka…da bude model poštenja. Tako direktor može da bude model dobre komunikacije u grupi i da tako doprinese građenju one neophodne dobre kulture grupe.    Kada  je to terapijski direktor može da deo svog doživljaja na grupi transparentno podeli. I da to ne bude samo potreba direktora već i da bude terapijski za celu grupu. To je pozitivna transparentnost terapeuta.

PRACENJE  SPONTANE  KOMUNIKACIJE GRUPI:Direktor može da prati grupni tok, ali može i da podstiče i oslobađa interpersonalnu komunikaciju među članovima grupe i koliko je moguće da poveća jasnoću te komunikacije. Ta komunikacija je bitna jer stvara interpersonalnu mrežu komunikacije u grupi, Grupni Matriks. To stvara uslove za razvoj pozitivnog grupnog procesa, za međusobni fidbek, kasnije i za korektivno emocionalno iskustvo, da se grupa razvija kao socijalni mikrokosmos za učesnike. To stvara uslove za interpersonalno učenje. To je zajedničko psihodrami – Moreno, grupnoj analizi – Fuks, interpersonanoj grupnoj psihoterapiji - Jalom i Salivan i psihodinamskoj grupnoj terapiji - Ratan i Ston.

U grupnoj terapiji seansa počinje sa verbalnom komunikacijom učesnika grupe koji sede u krugu. J. L. Moreno tvorac psihodrame je omogućio da u psihodramskoj grupi kada je to prirodno učesnici mogu da ustanu i da komuniciraju i verbalno i neverbalno kroz pokret i evenutalni dodir. I da ta akcija ne bude impulsivno pražnjenje bez uvida - Acting Out, već da se preko eventualne ekspresivne katarze stigne kroz psihodramu na sceni do katarze integracije, do onoga što je Blatner nazvao Acting In. Psihodrama je mogućnost da se interpersonalni odnosi među učesnicima grupe, kao i odnosi sa važnim ličnostima van grupe, istraže na psihodramskoj sceni. Neverbalna komunikacija, gest, pokret, dodir sa drugom ličnosti, to moze nekada da zaobiđe odbrane koje bi se isprečile ako je to samo verbalna komunikacija. Učesnik grupe koji je motivisan da istraži svoje interpersonalne odnose na psihodramskoj sceni postaje Protagonista. A druge važne ličnosti iz njegvog života će igrati članovi grupe koje protagonsita izabere. Članovi grupe koji su na sceni i igraju važne ličnosti iz života protagoniste se zovu ogzilieri. Doživljaji, susreti, odnosi koje protagonista izabere se oživljavaju na psihodramskoj sceni kao da se dešavaju sada i ovde. Protagonista se na sceni susreće sa za njega važnom ličnošću. Protagonista bira člana grupe koji će igrati tu drugu ličnost. Taj susret se odigrava i dalje prati i razvija na sceni. Protagonista ima pred sobom stvarnu osobu i taj susret se doživljava inenzivnije nego da je protagonista samo pričao o tom susretu. Ako to toga dođe prirodno, spontano, u praćenju odnosa na psihodramskoj sceni, onda i može doći i do dodira. Ako protagonista ponovo doživi nežan dodir, ili nekada i odgurivanje, izvesnu grubost, zavisno od toga šta se dešavalo u realnim scenama iz prošlosti … ta neverbalna komunikacija može da oživi kompleksnu emocionalnost tog odnosa, tih potreba, a i eventualne frustracije, može da oživi ceo geštalt, celokupnost te situacije i tog interpersonalnog odnosa. . . Dešavanja na psihodramskoj sceni biće detaljnije opisana u daljem tekstu.

Vraćamo se na početak grupne psihodramske seanse. Ako je to zatvorena ili poluotvorena grupa koja traje, onda u vezi odsutnih clanova, grupni terapeut - direktor ako je pre grupe eventualno primio poruku, obaveštenje od odstutnog člana, može da obavesti grupu o tome. Moguće je da i prisutni članovi grupe imaju informaciju o odsutnim članovima. Nekada pominjanje odsutnih članova može da ima i značajniju emocionalnu reakciju i tada se odnos sa odsutnim članom moze i scenski pratiti. Naročito ako je to redovna grupa koja ima svoju istoriju i nešto se važno dešavalo na prethodnim grupama, i ako su sa time povezani sada odsutni članovi.

Jedan je tok ako je to seansa zatvorene studentske grupe sa stalnim članovima koja se dešava redovno jednom nedeljno ili poluzatvorena grupa pacijenata - klijenata koja se isto dešava jednom nedeljno sa uglavnom stalnim sastavom. Znači jedan je tok kada je to kontinuirana grupa koja se redovno sastaje, sa uglavnom stalnim sastavom učesnika.

Drugi je tok ako je sastav grupe promenljiv. To je grupa studenata na superviziji uživo. To je grupa studenata u kojoj po dogovoru stariji studenti vode grupu uz prisustvo trenera –supervizora. Tada su prisutni studenti iz različitih studentskih grupa i tada se u prvim minutima odlučuje koji će student preuzeti vođenje seanse. Takođe se na otvorenoj grupi - OG, sastav učesnika delom menja svake nove seanse. Posebno kada na otvorenu grupu dođe novi član koji je nepoznat vođi grupe. To je specificnost otvorene grupe, nije bilo prilike za pripremni interviju novog člana grupe.   

Posebno je drugčije kada je to zakazani praktični ispit studenta kada uglavnom student direktor osim svoje matične grupe poziva i studente drugih grupa po svom izboru. Ko će sve biti pozvan na praktični ispit I ko ce doci je dodatna grupna dinamika i sociometrija. Posebna je i  drugciji i kompikovaniji tok , odnosi , ocekivanja kada je to prakticni ispit , kada student vodi grupu u prisustvu 3 clana komisije. Sta se ocekuje od studenta ,sta od komisije I kako unaprediti proces prakticnog ispita da bi student mogao da postigne  svoj uobicajeni kvalitet vodjenja  to zahteva poseban tekst .

Specifičnosti otvorene grupe i drugih nekontinuiranih  grupa sa promenljivim sastavom:U vezi otvorene grupe potrebno je pisati poseban tekst. Ovde ću navesti ono što je bitnije u vezi otvorene grupe - OG.  Supervizija uživo kada student vodi grupu u prisustvu trenera i prakticni ispit kada student vodi grupu u prisustvu komisije mogu imati neke sličnosti sa otvorenom grupom. Zajedničko je da se može desiti da se neki članovi grupe na toj grupi tada prvi put sreću, da se međusobno ne poznaju. Takođe sastav učesnika na toj seansi tog datuma će biti delom izmenjen na sledećoj sličnoj seansi. Ovo nepoznavanje učesnika je više izraženo ako je to otvorena grupa koja je upravo počela novi ciklus i većina članova se sreće po prvi put. Slično je i sa povremenim uvodnim psihodramskim radionicama kada se većina ućesnika te radionice po prvi put sreće. Zajednicko je da će to za neke učesnike to moguće biti jedina seansa u ovom sastavu i da moguće neki učesnici neće biti na sledećoj seansi, i da je pitanje kada će deo članova učestvovati u grupi sledeći put. Tu je bitna razlika otvorene grupe gde je sledeći put sastav grupe različit. Znači na OG nema kontinuiteta sastava grupe. To je bitna   razlika OG u odnosu na kontinuirane grupe koje se dešavaju redovno jedanput nedeljno ili nekih edukativnih grupa koje su jedanput mesečno u delu vikenda, ali imaju stalniji sastav.  Znači kod otvorenih grupa, kod uvodnih psihodramskih radionica je kontinuitet smanjen ili neizvestan. Dešava se da na nekoj sledećoj seansi nema ni dela grupe ni protagoniste. Nema pracenja - follow up, za članove OG koji ne dolaze redovno.  Ipak desava se i na OG da postoji jezgro članova koji dolaze redovnije. To otvara pitanje koliko se na seansama koje neće imati kontinuitet sledećih grupa mogu otvarati dublji grupni procesi i dublje lične drame protagoniste. Koliko je moguće postići kvalitet grupne kulture i potrebnu sigurnost u toj jednoj seansi. Tu su mišljenja podeljena. Moreno i njegovi bliski saradnici su na otvorenim grupama pokretali duboke grupne procese i lične drame protagoniste. Realno je da svaki direktor prati svoju kliničku procenu i da u saradnji sa grupom i protagonistom zajednički procene koliko će duboko ići u datoj seansi OG, i koji su mogući rizici. Moje je iskustvo sa OG koje vodim jedanput nedeljno, svake subote u Beogradu je da se pažljivim pristupom može postići kvalitetna podržavajuca i dovoljno sigurna grupna kultura, da se može razviti grupni proces i da se često mogu postići značajne duboke drame protagoniste na sceni. I da se to sve može desiti u jednoj seansi. Naravno, problem je ako na sledeću seansu OG ne dođu protagonisti prethodne grupe, kao i deo učesnika. Sa stalnijim sastavom grupe i kontinuitetom  učestvovanja u nizu seansi potstići će se veća kohezija grupe, veća mogućnost za dublju komunikaciju, za razvoj interpersonalnih  odnosa učesnika, mogucnost veće intime i interpersonalnog učenja.

Moguće je i da postoje subgrupe prisutnih koji se međusobno poznaju. Ovo se može psihodramski istraziti, tako da svi članovi ustanu i stanu pored onih koje poznaju i stave mu ruku na rame. Može se desiti da neki članovi ne poznaju nikog. I ovo se psihodramski može pratiti, pitati koliko se taj moguće izolovan član oseća prostorno i psihološki blizu ili daleko od ostalih članova, u tom trenutku na početku grupne seanse. Šta mu je sada potrebno.

Bolje je da je na početku seanse spontana komunikacija među prisutnim članovima. Ali kao sto je već pomenuto može se desiti da se na superviziji uzivo i na praktičnom ispitu ili na OG neki učesnici ili studenti prvi ili drugi put vide. Zavisno od procene direktora  i potrebe članova, potrebno je ostvariti na početku izvesnu bar minimalnu komunikacjiu i međusobno predstavljanje, postepeno povezivanje članova grupe koji se ili ne poznaju ili vrlo malo poznaju. Potrebno je povećavati koheziju i sigurnost grupe. Mogu se podstaći ti prvi susreti i međusobni  utisci. Ti susreti - Encounters mogu se izvesti I psihodramski. Tako da član grupe ustane i priđe onom članu grupe koji ga je zainteresovao i pozdravi ga verbalno i neverbalno… Član koji  je ustao moze da kaže šta ga  je eventualno zainteresovalo i pokrenulo da priđe drugom članu grupe, šta je zapazio u susretu sa tim članom. Ovaj drugi član može da kaže kako se trenutno oseća na grupi i kakva mu je reakcija na člana grupe koji mu je prišao. Kada dva člana ustanu i priđu jedan drugom to je susret, kompleksniji doživljaj neko da su komunicirali samo verbalno sedeći. Direktor posle može da podstakne drugog člana da nastavi i da sada on priđe nekom članu koji mu je interesantan i tada dolazi do novog susreta i uzajamnog deljenja… ovo se moze lančano nastaviti dok svaki član grupe nekom pridje. I tako ide ciklus brojnih susreta članova grupe.

Na početku grupe vođa psihodramske grupe, direktor treba da podseti sve učesnike na osnovna pravila grupne terapije. Efektnije je ako vođa pita članove grupe koja su im pravila potrebna. Ta pravila su: dobra volja za komunikacijom - ta komunikacija je potrebno da se nastavi sa međusobnim poštovanjem i nedestruktivno i kada su članovi u neslaganju ili konfliktu. Bitno je da u fazi konflikta dva ili više članova grupe ne dođe do potpunog prekida komunikacije. Bitno je da ne dođe do destruktivne komunicije, do malignog ogledanja –Malignant Mirroring. Znači bitna je dobronamernost i nedestruktivnost, ali i sloboda da jasno kažemo sa čime se ne slažemo i šta nas eventualno ljuti. Bitna je i sloboda da svaki član učestvuje koliko može i koliko mu u tom trenutku odgovara. Takođe i poverljivost – Confenditiality, da se o događanjima na grupi, posebno o intimnim sadržajima koje su neki članovi podelili ne priča van grupe. U grupama koje kontinuirano traju više meseci i duže, bitno je pravilo da svi članovi dolaze redovno na sve seanse.

Efektnije je ako se sva ova bitna pravila grupne trapije i psihodramski predstave. Recimo da  jedan član pomene pravilo koje mu je potrebno i važno i da izabere nekog člana grupe koji će biti u ulozi tog pravila. Ti izbori su spontani, nisu slučajni i to je naša intuicija o drugim učesnicima grupe. Na primer, biramo nekog da bude u ulozi otvorene komunikacije ili dobronamernosti… I da onda komuniciramo sa tim članom grupe koji igra to pravilo i da posle zamenimo uloge. Znači i ovo istraživanje potreba i pravila moze da se prati kroz susrete članova grupe na psihodramskoj sceni. Moguće je tako najvažnija pravila i potrebe članova još na početku izvesti na psihodramsku scenu. Takođe potrebno je podstaći takvu kulturu   grupe, kulturu otvorene komunikacije da članovi mogu da podele kako se osećaju i koje su  im potrebe i očekivanja,  sa čim se ne slažu, šta nisu razumeli, šta im smeta. Zato je potrebno graditi grupnu kulturu, slobodu komunikacije, koheziju i sigurnost u grupi.

Pre pocetka terapijske grupe koja ce imati stalniji sastav I sastajace se redovno 1x nedeljno potrebno je da vodja grupe obavi pripremni intervju sa svim clanovima . Da pripremi clanove buduce grupe da ce pored rada na njihovim problemima  i simptomima kao depresija , anksioznost , nezadovoljavajuci interpersonalni  odnosi i drugo  zbog cega i zele da budu u terapiji , da ih pripremi da ce to biti grupna terapija. I da je bitan razvoj i istrazivanje interpersonalnih odnosa sada i ovde medju samim ucesnicima grupe. Da vodja pripremi clanove da zajedno razumeju i grade kulturu grupe koja ce omoguciti dobru komunikaciju I interpersonalno ucenje. 

Direktor može da bude aktivniji i da prati svoj spontani tok i da pozdravi nove članove grupe, posebno one koji su moguće po prvi put u psihodramskoj grupi. To može da uradi i psihodramski i da ustane i priđe i pozdravi jednog ili ako ima više novih članova. Ti novi članovi mogu da budu i jedna od mnogih subgrupa koji sačinjavaju današnju grupu. Ako u grupi postoji za to energija i interes onda svi članovi mogu da ustanu i vide kojoj subgrupi pripadaju i kako eventualno jedna subgrupa vidi drugu. I imaju li nesto da međusobno iskomuniciraju gestom ili verbalno. Na primer novi i stari članovi.

Vidi se da je uloga vođe psihodramske grupe mnogo aktivnija i cesto se vođa više eksponira, nego vođa grupe u grupnoj analizi i u interpersonalnoj grupnoj terapiji.

Ima mnogo načina kako se na početku grupe članovi mogu susresti i početi upoznavanje. To može da bude i početno zagrevanje kada svi članovi grupe ustanu i izaberu nekog ko im je u tom trenutku zanimljiv. I da se privremeno nađu u paru. To mogu da budu i trenutni spontani uzajamni izbori, a može se desiti da više članova krene ka jednom članu. Možda je taj član sociometrijska zvezda grupe u toj seansi.Ali to se moze menjati zavisno od dalje komunikacije I razvoja odnosa u grupi . Nekada su ti izbori uzajamni i spontani, nekada neko bira, a neko bude izabran. Nekada neko ostane sam. Tu počinje i izvesna sociometrija u grupi.  Sledeći izbor i susret moze da bude da priđemo nekom koga smo zapazili, ali imamo i izvesnu rezervu prema toj osobi. U susretu podelimo sa drugom osobom nesto od našeg utiska, a svoj utisak će podeliti i drugi član ili članica grupe sa kojim smo se nasli u paru. Tu počinju izbori, susreti, sociometrija i tele. Naravno u ovim susretima je delom prisutan i tele - autentičan susret sada i ovde u kome ima međusobnog privlačenja, neutralnosti ili odbijanja. Naravno, u tim susretima ima nekada više a nekada manje i elemenata transfera. Na koga nas taj član grupe svesno i nesvesno podseća. Da li ga zato vidimo nešto drugačije nego što to on ustvari jeste. Moreno, tvorac psihodrame je želeo da se u međuljudskim susretima i odnosima poveća tele, a smanji transfer. Ako se u grupi u tim susretima ispolji pozitivni tele, izvesno uzajamno prihvatanje, to onda doprinosi boljoj koheziji grupe. Ali do toga može ali i ne mora da dođe. To su autentični susreti i uzajamni pozitivni tele se ne može konstruisati, ne može se postići veštački. Nekada se na grupi dešava i uzajamna rezerva ili odbijanje, to je negativni tele i time ćemo se baviti na grupi ako do toga dođe.

Kada se ovi prvi susreti završe onda članovi mogu još dok su u parovima na sceni da podele sa celom grupom svoje iskustvo u ovim izborima i susretima. Nekada učesnici u paru mogu da zamene uloge, da recimo Milan pređe u ulogu Nataše i tako predstavi Natašu grupi i obrnuto, da Nataša uđe u ulogu Milana i da tako predstavi Milana grupi. Onda svi učesnici mogu da sednu i da sedeci nastavi šering - delenje o proteklom iskustvu i sadašnjem doživljaju u grupi.

Nekada direktor podstakne ( to check in ), da se svi clanovi na pocetku naizmenicno ukljuce u grupu   - kada uglavnom svi članovi jedan po jedan podele sa čim su došli na grupu, šta im se bitno dešavalo izmedju dve seanse. Bitno je da se nijedan član grupe ne oseća pod pritiskom da mora sada odmah nešto da podeli.  Nekada  check in ide od jednog do drugog člana grupe u krug. Da, tu svaki član grupe dobije šansu da nešto podeli sa grupom i to je moguće nekada potrebno kod pasivnih clanova. Ali se i sa check in  i sa idenjem u krug od jednog do drugog člana grupe gubi onaj spontani razvoj grupne interpersonalne komunikacije. Mogu se i clanovi grupe podstaci da podele utiske sa prethodne seanse.

Specifične su i grupe pacijenata na akutnom prijemnom odeljenju psihijatriske bolnice. Tu se deo članova grupe menja svake nedelje, neki su otpušteni, a dolaze i novi članovi koje treba podržati i uputiti u grupnu kulturu. Ipak i u tim uslovima moguće je postici kvalitetnu psihodramsku grupnu seansu.

Bitno je za sve grupe da se članovi grupe osećaju dovoljno sigurno - safe, da bi autentično učestvovali u grupi. Bitno je da grupa i direktor uoče eventualno destruktivno ponašanje u grupi i da se time bave. Šta je potrebno grupi da bi sada postigli onu neophodnu veću sigurnost i naravno šta se sada realno desava u grupi… Cilj je da se koliko je moguće smanji anksioznost i poveća spontanost učesnika.

Bolje je kada se razvija spontana mreža komunikacije svih članova međusobno spontano nego kada je to na direktora centrirano, pa komunikacije ide - direktor sa jednim članom, pa direktor sa drugim članom grupe...

Koliko je moguće vođa grupe - direktor usmerava komunikaciju među članovima grupe na sada i ovde. To je horizontalna komunikacija među učesnicima vezana za sada i ovde. Ako je to kontiunirana grupa učesnici grupe tokom vremena sve više pokazuju svoj lični stil ponašanja u interpersonalnim odnosima kakav imaju u životu van grupe. Grupa sve više postaje mikrokosmos za učesnike gde pokazuju i svoje kvalitete, ali i svoje stereotipno ponašanje i eventualnu kompulsivnu repeticiju i moguću patologiju. Mada je neizbežno da se grupa bavi i sadašnjim i prošlim događanjima van grupe, naš svet van grupe je makrokosmos. Kada se grupa više bavi prošlošću i povezanim događajima u nizu vremena onda je to više vertikalni, genetski istorijski tok komunikacije. Bitno je da direktor- vodja  prati potrebe grupe. Nekada ce ti vise biti dogadjaji van grupe , i proslost istorija , a nekada je veca potreba da se prate dogadjanja i odnosi sada i ovde na grupi medju clanovima grupe. Znaci fleksibilnost i sloboda  izbora , a ne dogma da  mora se pratiti samo ono sto je sada i ovde ili samo ono sto se bitno desavalo van grupe.

Ako je sadašnja grupa sastavljena iz više različitih grupa, subgrupa, onda se prisutni mogu pozvati da ustanu i da se grupišu i konkretno pokažu te eventualne subgrupe. Dešava se da je neki član grupe istovremeno u dve subgrupe... dalje... kako se prisutni osećaju u svojoj subgrupi, kako vide druge subgrupe. Dešava se da neki članovi nisu ni u jednoj subgrupi.

Nekada direktor podstakne grupu da ustanu, rasporede se po izvesnoj liniji od minimuma do maksimuma. Napravi se lanac, redosled članova po stepenu psihodramskog iskustva. Ili, koliko su sada ovoreni ili radoznali, koliko strepe od nečega ili su anksiozni. To se može ilustrovati na liniji intenziteta nekog dozivljaja koji je sada aktuelan i ispoljen kod dela grupe. Članovi se mogu grupisati i po stepenu intenziteta želje, motivacije da nešto danas istraže na sceni, da budu protagonisti.

Sve su ovo moguće akcione varijante početka grupe i zagrevanja, da direktor pozove učesnike da ustanu sa stolica... Ali bitno je da direktor proceni koji je proces sada bitniji za razvoj grupe, gde članovi ispoljavaju vise energije, zainteresovanosti i emocija i onda direktor zajedno sa grupom  prati  taj tok, prati taj proces. Bitno je da direktor iz sekunde u sekundu prati potrebe pojedinih članova a i cele grupe. I kada se nešto odjednom spontano ispolji ili izmeni direktor treba to da prati i da bude stalno elastičan i da zajedno sa grupom prati i razvija ono sto je bitnije. Na primer, ako nešto intenzivno počne da se dešava između dva člana. To može da postane bitan fokus grupnog dešavanja i to može da se ponudi da se dalje prati na sceni. Cela grupa je kao prostor pozadina slike, a povremeno u prvi plan izlaze pojedini članovi ili interpersonalna komunikacija i to postaje ona prva figura na slici grupe, a celina grupe je pozadina - Ground. Kao sto je Fuks pisao, naizmenično je u centru pažnje   Figura, pojedinac, a naizmenično je fokus na pozadinu, a to je cela grupa – Ground.

Moguće je da vođa grupe unapred odluči i da negde na samom početku da akciono zagrevanje i da pretpostavi da će to biti u skladu sa potrebama grupe. Postoje i zagrevanja kao sto su čarobna radnja – Magic shop, gde članovi grupe mogu da traže neku osobinu, kvalitet koji žele da uzmu iz čarobne radnj, a da za uzvrat daju nesto čega imaju dovoljno ili žele da ga se oslobode. Kao i zagrevanje ko će od grupe preživeti u čamcu koji se lagano puni vodom. Grupa tajnim glasanjem treba da povremeno izabere po jednog ili dva člana koji moraju napustiti čamac. Postoji i vrlo emotivno zagrevanje da deo grupe izabere da je ulozi bebe, a deo grupe je u ulozi onih koji daju nežnost i negu. Posle se mogu zameniti uloge da vecina ucesnika ima oba iskustva  i da daje negu i ljubav i da to primi.

Ova i slična zagrevanja data u pravom trenutku mogu značajno da pokrenu grupu. Ali pitanje je da li je to unapred na samom pocetku grupe dato zagrevanje u skladu sa sadašnjim spontanim razvojem grupnog procesa i potrebama grupe. Jednom je na samom početku grupe student direktor dao intenzivno zagrevanje, a da pre toga nije dovoljno pratio šta se dešava u grupi. Bilo je tu studenata iz različitih studentskih grupa koji su se malo poznavali i koje je bar malo trebalo povezati na početku grupe. Direktor je odmah na početku pozvao učesnike da se podele u parove i da u prvoj fazi jedan drugom nežno dodiruju ruke. A u drugoj fazi da naizmenično jedan drugom grubo tresu ruku. Ovo je bilo vrlo intenzivno zagrevanje i proizvelo je emotivnu reakciju i asocijacije. Ali pitanje je da li je ovo zagrevanje dato na početku bilo i prerano. Kod dela grupe se izgleda desio neki otpor i izlasci na scenu su bili odloženi.  Sam grupni tok je često nepredvidljiv i dešava se da grupa ne reaguje na zagrevanja kako smo očekivali... Nešto možemo očekivati i predvideti, ali sam grupni tok može i da iznenadi i potrebno je da vođa grupe prati grupni tok, mrežu komunikacija ili eventualni zastoj i da adaptira grupno akciono zagrevanje koje će podstaci i naglasiti i pojasniti sadašnji grupni tok i biti koliko je moguće u skladu sa sadašnjim grupnim tokom. Tako uvremenjeno zagrevanje će omogućiti veću ekspresiju i komunikaciju. Bolja i prirodnija su grupna zagrevanja koja direktor i grupa spontano razviju u toku samog toka grupe. Ali grupne situacije i tokovi i potrebe su različiti. Nema dogme i ne treba pošto poto pozvati učesnike da ustanu i uđu u akciono zagrevanje. Nekada je najprirodnije da se komunikacija nastavi sedeći. 

Kada je moguće treba grupni proces izvesti na psihodramsku scenu, ili odnose dva člana sada i ovde. Odnos jednog člana sa delom grupe ili celom grupom. Tu je procena direktora koliko će pratiti komunikaciju članova grupe dok sede u krugu, a kada će neke članove podstaći da ustanu i to urade scenski.

Nekada kada pratimo komunikaciju u grupi moguće je da  pratimo odnos izmedju dva člana grupe. Moguće je da oba učesnika pozovemo na scenu. Moguće je da taj odnos istražujemo  direktno i indirektno.  Na primer Milan, član grupe želi da na sceni istraži odnos sa Natašom, članicom grupe. Milan bira članicu grupe koja će igrati Natašu i scena počinje. To je indirektan nacin u kome drugog člana grupe igra ogzilieri i tada lakše mogu više puta da menjaju uloge protagonista i ogzilieri.I da se omoguci da Milan prati na sceni svoj subjektivni dozivljaj odnosa sa Natasom.

Ali ta komunikacija i odnos Milana i Nataše može se bar u početku istražiti i direktno na sceni jer na sceni to može biti intenzivnije nego da se komunikacija nastavi sedeći. I Milan i Nataša izađu na scenu kao oni sami i ispolje verbalno i neverbalno šta osećaju. Znači nekada se Milan moze direktno obratiti Nataši na sceni i to je direktan susret. Ali ako će to duže da traje i ako Milan treba više puta da zameni ulogu sa Natašom... onda se to može ukomplikovati... jer kada se Nataša posle zamene uloga vrati u svoju ulogu ona može da nastavi da igra samu sebe. Ali Nataša takođe ima i prethodnu informaciju, Milanovu percepciju Nataše, odnosno kada je Milan pre toga bio u zameni uloga u Natašinoj ulozi. Pitanje je da li će Nataša sada igrati samu sebe ili Milanovu percepciju Nataše. Tada je, ako recimo dalje pratimo Milanovo iskustvo, a to Milanovo subjektivno viđenje odnosa sa Natašom, tada je bolje da Milan istraži odnos sa Natašom indirektno. Da Milan u nastavku izabere članicu grupe ogzilierija koja će igrati Natašu. Znači, ne prava Nataša nego ovoga puta izabrani ogzilieri igra Natašu i posle slede eventualne zamene uloga. Znači tada Nataša ne igra samu sebe. Ogzilieri tada prati zamenu uloga i u Natašinoj ulozi igra Natašu onako kako ju je Milan igrao. Znači prvo se prati subjektivno viđenje protagoniste, ovoga puta je to Milan.

Ako postoji potreba može posle Nataša da na sceni prati svoju subjektivnu verziju odnosa sa Milanom i da izabere ko će igrati Milana.

Da, to stanje u grupi i međusobni odnosi se mogu scenski pratiti u kraćim scenama, vinjetama, a može kasnije doći i do onog klasicnijeg toka, kada se izdvoji i potencijalni protagonista i tada se ide na jednog člana grupe koji postaje protagonista, ide se na protagonistu centriranu psihodramu. Obično taj član grupe koji postaje protagonista pokreće neku temu za koju je većina grupe zainteresovana. To događanje na sceni u vezi protagoniste može duže trajati i pratiće se niz povezanih scena sa istim protagonistom. Mada smo na neki način u toku seanse nekada više, a nekada manje svi inidirektno protagonisti. Svi mi ćlanovi grupe pratimo doživljaj protagoniste i nekada se manje, a nekada više identifikujemo sa protagonistom. Nesto slično se dešava dok gledamo pozorište ili film, često se identifikujemo sa dramskim junacima. Nekada možemo kroz tu identifikaciju da doživimo intenzivne emocije.

Znači, opisane su brojne mogućnosti kako psihodramska grupna seansa može da počne. Taj početni prvi deo psihodramske seanse se zove zagrevanje. Ali to nisu kruta pravila i dogme. Bitno je da direktor oseća i prati prirodni spontani grupni proces, a ne da taj proces kontroliše i nameće. Bitno je da direktor ide u harmoniji sa grupom, a ne da postane prepreka tom razvoju. Bitno je da se poveća sigurnost u grupi i da se podstakne onaj realni potencijalno pozitivni tele među članovima jer tada se stvara veća kohezija i sigurnost oslobađa se spontanost i kreativnost. Naravno kao što je već u ranijem tekstu pomenuto, ovo ne može da se radi veštački, nekada u grupi postoji i negativan tele i konflikt i time treba da se otvoreno bavimo. Znači u nekim grupnim seansama će se grupa brze zagrejati i ranije će početi klasičan scenski deo na jednog protagonsitu centrirana psihodrama. Nekada je stanje u grupi tako da je potrebno duže pratiti grupni proces, komunikaciju među svim članovima, pogotovu ako ne postoji dovoljna sigurnost u grupi onda se treba otvoreno time i baviti. O svemu ovome se može komunicirati u krugu dok svi članovi grupe sede. Ipak efektnije je ako se stanje u grupi i odnosi mogu psihodramski pratiti na sceni. Znači, nekada veći deo seanse može da prođe u psihodramskih vinjetama, to su jedna ili dve kraće scene kada se prate potrebe cele grupe i to ilustruje kraćim scenskim radovima, vinjetama. Te vinjete mogu da budu o interpersonalnim odnosima među samim članovima grupe, sada i ovde. Član grupe koji postane protagonista može da na psihodramskoj sceni prati događanja i odnose koje ima u svom životu van grupe. To je i prilika da pratimo koliko se naši odnosi sa ličnostima van grupe nekada ponavljaju ili budu slični sa odnosima koji nam se dešavaju sa članovima grupe. Koliko naš svet van grupe - makrokosmos postaje sličan sa našim svetom u samoj grupi - mikroksomos.   

Nekada je prirodan tok grupe da se izabere jedan protagonsta koji će raditi dužu dramu na sceni. Bitno je da je taj protagonista autentično motivisan i da ima podršku grupe. Taj deo na sceni koji dolazi posle zagrevanja se zove akcija, na psihodramskoj sceni. Znaci zavisno od prirodnog toka grupe director moze razlicito da vodi grupu , a posebno dalji scenski deo. To moze biti vise clanova grupe 1 po 1 na sceni I to su vinjete uglavnom  1 do 2 scene ili krace psihodrame  sa vise scena. Ili to moze biti vise centrirano na 1 clana grupe , neki to zovu I klasicnija psihodrama na 1 protagonistu centrirana. Bitno je razumeti da su oba pristupa vodjenja psihodramske seanse dobra. I da je to slobodan prirodan izbor direktora kako ce voditi i grupni tok sedeci I scenski deo , ali uvek u harmoniji i saradnji sa grupom.Znaci bitno je da student director upozna razlicite nacine , stilove vodjenja psihodramske seanse.Neki treneri preferijaju da se u toku seanse vise na sceni prati grupni tok sada i ovde medju ucesnicima. Tada moze doci do vise kracih ili duzih scena  naizmenicnoi sa razlicitim protagonistima. Neki treneri preferiraju da se radi ona klasicnija psihodrama da prvo ide zagrevanje, koje  moze biti na razlicite nacine , pa se onda bira protagonista i obicno se radi jedna duza drama sa vise scena. Oba pristupa su dobra . Psihodrama i grupna terapija se razvija i praksa ce dovesti do jos uspesnijeg vodjenja. Ja kada sam studirao psihodramu u Internacionalnom Psihodramskom Centru Holwell 1980 tih , tada sam znao uglavnom da vodim psihodramu na klasican nacin. Kasnije kada sam bolje razumeo grupni proces i  kada sam video i druge stilove vodjenja , poceo sam da na sceni fleksibilnije pratim grupni proces sa vise naizmenicnih scena sa razlicitim ucesnicima grupe na sceni od pocetka.  Kasnije moze doci i do izbora onoga klasicnijeg  protagoniste i do duze drame sa vise scenasa jednim protagonistom.   Ali ni to ne mora uvek tako , znaci nije dogma.   Bitno je ponavljam  da direktor prati i  bude u harmoniji sa prirodnim tokom grupe , sa prirodnim razvojem grupnog procesa. Kao u dobroj umetnickoj skoli-akademiji , student direktor ce nauciti osnovne  tehnike, i nacine vodjenja.  Posle ce student  postepeno otkrivati i razvijat svoj prirodni stil  vodjenja . I da student direktor bude sposoban i slobodan da u razlicim grupnim situacijama  moze da primeni razlicite nacine –stilove vodjenja i da je to u skladu sa sadasnjim potrebama grupe.

 

Izbor protagoniste: Sledi izbor protagoniste koji se može desiti na više načina.

Da se član grupe sam javi, da želi da nesto scenski uradi, da bude protagonista i da dobije podršku grupe.

Da direktor podstakne nekog člana da izađe na scenu, znači tada direktor bira protagonistu.  Naravno bitna je reakcija grupe i reakcija mogućeg protagoniste.

Da član grupe ili više članova ohrabri nekog člana da bude protagonista.

Da, dešava se i da ima istovremeno više kandidata za protagonistu, nekada se ide i na sociometrijski izbor grupe, da članovi grupe stanu iza člana koga žele da podrže da bude protagonista. Da, tada se obično kaže grupi da ne idu na izbor po ličnosti već da članovi biraju temu koja ih privlači, da biraju člana grupe za koga osećaju da ima tada najveću potrebu da nesto istrazi na sceni.  Mada je teško proceniti šta grupa tada bira.

Ali kakav god da je način izbora protagoniste, bitno je da je protagonista autentično motivisan da nešto istraži na sceni. Možemo ohrabriti člana grupe da bude protagonista, ali bitno je da je to njegov, njen  izbor, da protagonista nije metaforički gurnut na scenu, da nije izašao pod pritiskom. Znaci da uvek proverimo sa mogucim protagonistom koliko u datom trenutku zeli da izadje na scenu , i da dalje ostane na sceni.. Takodje i kasnije u toku nastavka drame na sceni  potrebno je da razumemo i pratimo protagonistu i da pitamo da li i dalje zeli da nastavi dramu na sceni. Da protagonista ima podrsku i  slobodu  izbora.

Dešava se da na studentskoj edukativnoj grupi ima pored više potencijalnih protagonista i više potencijalnih direktora. To su koterapeuti grupe, a i studenti motivisani da budu direktori.   Tada je moguć i izbor novog direktora koji će voditi scene sa konkretnih protagonistom. Jer je moguće da protagonista tada ima tele, intuitivni osećaj i želju da mu baš tada taj student direktor vodi scene. Da to bude uzajamni izbor protagoniste i direktora. Znači bitno je da postoji dobro poverenje i da se gradi terapijski savez protagoniste i direktora.

PROTAGONISTA I DIREKTOR  IZLAZE NA SCENU, PSIHODRAMA NA SCENI: POCETNI TERAPIJSKI  DOGOVOR –UGOVOR. Često je potrebno još na početku istražiti kako se protagonista oseća sada na sceni sa direktorom i grupom koja je van scene u gledalistu. Sledi dogovor šta će se na sceni istražiti i stiže se do izvesnog terapijskog ugovora šta protagonista želi svesno sada da postigne, šta mu je važno, šta ga pritiska, šta ga podstiče i inspiriše, šta želi da promeni… Zavisno od daljeg toka, moguće je da kasnije protagonista dodje u kontakt sa važnijim potrebama i tada se ovaj prvobitni ugovor može preispitati i eventualno menjati… Potrebno je da protagonista ima slobodu da bira scene, da ne radi na sceni ono što mu ne odgovara. Da protagonista ako želi, ako mu postane teško na sceni, da može i da prekine psihodramu na sceni i da se vrati u krug grupe. Ako se ovo desi bitno je da o tome možemo otvoreno da razgovaramo i da to što više razumemo.

Neophodno je da se protagonista i direktor dogovore koju će scenu iz sadašnjosti ili bliske prošlosti prvo na scenu postaviti. Traži se prva, početna scena. Bitno je da scena bude što konkretnija, vreme, prostor i prisutne ličnosti, bitni predmeti, emotivno i istorijski znacajni - to je scene setting - postavljanje scene. Većina se slaže da ne treba da dugo tražimo tu prvu, početnu scenu. Bitno je da na početku ne traje dugi dijalog između protagonsite i direktora. Bitno je da prva scena počne, pa će kasnije doci do oslobadjanja protagoniste i stići ćemo i do onih važnijih potrebnijih scena.

Ako se na primer postavlja scena iz prošlosti, bitno je da se scena na prepričava i da protagonista ne priča dugo direktoru, već da se scenski postavi, da se precizno odredi vreme, prostor i druge prisutne ličnosti. Da protagonista uđe u scenu i da izabere druge učesnike te scene, to su obično važne ličnosti iz života protagoniste, njih će igrati članovi grupe koje izabere protagonista. Znači da se na scenu uvedu drugi glumci – ogzilieri i da se njima protagonista direktno obrati. Nekada direktor kaže protagonisti da prvo bude on sam u ulozi te druge ličnosti. Tako izabrani ogzilieri vidi protagonist u  ulozi i već stiče informacije o ličnosti koju treba da igra. Nekada je dovoljno da protagonsita kaže tri osobine te ličnosti. A nekada ako su scena i osećanja u zamahu, samo se izabere ogzilieri i scena kreće. Kada se postavi scena i ličnosti tada scena kreće. Tada direktor obično može da se povuče iz središta scene. I da se scena dalje razvija. Direktor može da ostane blizu protagoniste ako mu je potrebna direktnija podrška. Dalje se izvodi scena kao da se dešava sada i ovde, jer onda se protagonista i grupa više angažuju i veća je emocionalnost.

Znači kada se izabere prva scena sledi predstavljanje drugih mogućih učesnika u sceni, često su to oni važni drugi, važne ličnosti u životu protagoniste. Ponavljam, znači važno je uvesti i te važne druge ličnosti na scenu, uvesti druge glumce i da scena počne. Ipak, ako je poenta scene da je protagonista tada bio potpuno sam onda i pratimo protagonistu u toj samoći. Ali i tada kada je protagonista sam moguce je da mu nedostaju druge važne ličnosti. Znači u njegovim mislima, željama, fantaziji moguće je da su mu u sceni tada trebale neke ličnosti ili je strepeo od nekih ličnosti. Ovaj unutrašnji tok protagonste, unutrasni svet se može istražiti na sceni kao surplus reality - viša realnost – nad realnost. Znači na psihodramskoj sceni se eksternalizuje nas  unutrašnji svet. Takođe se i konkretno na sceni prikazuju i realna dešavanja iz sadašnjosti i prošlosti. Ali isto tako se na psihodramskoj sceni eksternalizuju i konkretizuju naše želje, fantazije, potrebe i snovi i to se zove Surplus reality.

Da, bitno je da ne počne dugi dijalog izmedju protagonsite i direktora, jer onda počinje moguća drama sada i ovde između protagoniste i direktora. I nekada je potrebno prvo to istraziti na sceni. Tada direktor pita protagonistu da izabere nekog člana grupe koji će igrati direktora i tada se na sceni prati odnos protagonista i direktor. Direktor tada može da se odmakne, stane sa strane i da prati scenu odosa protagoniste i direktora i mogu se i menjati uloge - Role reversal. Protagonsta može tada da prikaže svoju subjektivnu realnost, šta želi od direktora, da li mu nesto smeta i da li postoji nesporazum. Protagonista u ulozi direktora može jasnije da pokaže šta mu u ponašanju direktora nije jasno, šta mu eventualno smeta. Protagonsita se, ako mu je to potrebno, ako želi, može ohrabriti i da čak i da karikaturu direktora jer tako kroz subjektivnu realnost možemo doći do važnih potreba protagoniste.  Moguće je da je potrebno postići bolje razumevanje protagoniste i direktora.  To direktor sada dok stoji sa strane može jasnije da vidi. I da eventualno, prateći potrebe protagoniste, ostvari  bolju saradnju. Ali direktora sada igra član grupe - ogzilieri i omogućena je veća sloboda i protagonisti i direktoru. Moguće je da sadašnji odnos na sceni sa direktorom može da podseti protagonistu na neki odnos sa drugom licnosti, sa nekim autoritetom iz proslošti. Naravno, potrebna je klinička procena da li je sada najbitnije prvo istražiti odnos protagonista – direktor, jer je moguće to sada postao značajan odnos, da taj odnos protagonista - direktor upravo pokazuje i na neki način ponavlja one druge bitne odnose protagoniste.sa važnim drugima iz prošlosti. Pa kada se to pojasni, onda dalje nastaviti sa scenom koju protagonista želi. Znači bitna je fleksibilnost i otvorenost za brojne mogućnosti koje se mogu pojaviti.

Takođe je moguće da protagonista okleva da uđe u dublje intimne scene jer se plaši da nešto otvori pred grupom, strepi da će ga grupa ismejati, osuditi. To treba osetiti i onda podržati protagonistu da prvo istraži svoj odnos sa grupom na sceni. Tada protagonista može izabrati jednog člana grupe da izađe na scenu i igra grupu. Protagonista može na sceni da istraži svoj odnos sa grupom. Protagonista može da menja uloge sa grupom i da prvo pokaže svoje subjektivno viđenje. Da pokaže svoju stidljivost, strepnju i očekivanja šta će se događati, koje će biti pretpostavljene reakcije grupe kada protagonsita otvori nesto intimno i strepi da ga grupa neće razumeti. Strepi da će ga deo grupe moguće ismejati i osuditi. Protagonista menja uloge sa grupom. Prvo pratimo subjektivnu realnost protagoniste i težimo da kasnije dođemo do objektivnije realnosti. Tada možemo da zaustavimo dešavanja na sceni i da direktno pitamo grupu u gledalištu kako reaguje na protagonistu.

Da, na početku su moguće razne scene ali bitno je da biramo zajedno sa protagonistom one scene koje nose autentičnu energiju i emocije protagoniste, emocionalni dim - emotional smoke. I bitno je da se protagonsta sretne na sceni sa nekom drugom ličnosti, sa drugim glumcem, kako je Moreno govorio “to meet another actor - sresti drugog glumca” i onda susret i medju ljudski odnos i drama kreće. Psihodrama je interpersonalna grupna terapija.  Bitno je da scena bude što konkretnija, da se izbegnu uopštavanja,  jer tada se gubi na autentičnosti i intenzitetu. Što konkretnije i preciznije. Vreme, kada se scena dešava. Prostor - u kom gradu, u kom stanu, u kojoj sobi. Nekada su delovi nameštaja bitni. I naravno, precizno, koje su ostale ličnosti učesnici scene. I koja je psihološka i prostorna distanca, pokreti, koreografija protagoniste i ostalih učesnika u sceni. Bitno je da se uđe autenticno u scenu. Inače se dešava da protagonsita prepričava, vodi monolog, pa malo dijalog sa direktorom.

Koliko je moguće bitno je da direktor i protagonista dovoljno razumeju zašto rade baš tu scenu sada i koje su to potrebe protagoniste u vezi te scene. Bitno je izabrati i razviti scenu u kojoj protagonista ima više energije. 

Protagonsta bira ogziliere, članove grupe koji će igrati važne ličnosti iz života protagoniste.  Da, može se desiti da protagonista za mušku ulogu bira žensku osobu iako u grupi ima muških članova. To je moguće, ali bitno je da razumemo zašto protagonista tako bira, odnosno možda bira samo neki njemu sada potreban aspekt, deo te bitne osobe. Bira aspekt, deo koji mu je sada bitan - recimo nežnost ili neku privlačnost te ličnosti. A to može da bude i vrlo subjektivno selektivno, onako kako protagonisita sada vidi tu osobu. Da li protagonista želi da sada vidi tu ličnost u celini i nekada baš način kako i koga bira protagonista je onaj bitan proces u interpersonalnim odnosima koji se često ponavlja. Tu može nesvesno doći i do predstavljanja parcijalnih delova te ličnosti, pa to nije celokupna ličnost već parcijalni objekat. Ali priroda psihodramske scene je da se naši unutrašnji objekti mogu konkretizovati, vizuelizovati i predstaviti, eksternalizovati naše objektne odnose na sceni.

Moguće je da će kasnije protagonista videti da postoje i drugi vrlo bitni delovi te ličnosti sa kojima protagonsita sada ne želi da se sretne, da se na sceni krene od parcijalnih objekata ka celovitijem objektu i moguće ka celovitijem, kompletnijem interpersonalnom odnosu. Do ovoga može da dođe jasnije kroz zamenu uloga.  

Moze se dati i ogledalo – Miroring. Tada protagonista izabere člana grupe koji će igrati baš njega, protagonistu. Tada protagonista stane sa strane, a prethodna scena se ponovo odigrava. Ovoga puta protagonista sa strane, a ne u samom zamahu scene, može nešto bolje da sagleda situaciju, odnos, bolje nego dok je bio direktno u sceni. Moguće je da će protagonista kasnije imati potrebu i za kompletnijim odnosom sa celovitijom ličnosti. Može se desti da se protagonista iznenadi dok gleda sebe i svoje ponašanje iz ogledala, iz miroringa i kaze: “Da li je moguće da sam tako submisivan?” U dijalogu sa šefom ili ocem ili: “da sam tako agresivan i zahtevan u sceni sa devojkom” i slično. Onda protagonista može ponovo da uđe u istu scenu, ali sada će odigrati tu scenu drugčije, sa većim uvidom u svoje autentične potrebe, kao i potrebe druge ličnosti.

Da, ovo će moguće direktor u toku scene primetiti i može to glasno da kaze, ali pratiće prvo potrebu protagoniste, a možda kasnije, kada je protagonista za to otvoren, bavićemo se onim što je protagonista želeo da svesno - nesvesno izbegne.

Nekada, obično na početku možemo protagonisti ponuditi da pre izbora ogzilierija prvo sam protagonista uđe u ulogu ogzilierija. Tada protagonista povecava empatiju, a nekada je protagonista spontaniji, slobodnijii u ulozi drugoga, a dok je u svojoj ulozi manje ekspresivan, a nekada i prigušen. Tada se protagonista može i duže držati u drugoj ulozi ako je tada ekspresivniji i slobodniji. Ako se time više terapijski dobija i ako je protagonista slobodniji u ulozi druge ličnosti, onda je moguće da protagonista odigra i celu scenu dok je u ulozi druge ličnosti. Tako protagonista stiče novo iskustvo i širi svoj repertoar uloga.

U toku scene dolazi do zamene uloga - role reversal. Bitno je proceniti momenat kada zameniti uloge; da se protagonista ne prekine dok je u emotivnom zamahu i ekspresija traje. Dešava se da je protagonisti teško da uđe u ulogu druge osobe ili da duže ostane u drugoj ulozi. Bitno je da to primetimo, da je protagonista izašao iz uloge i da se vratio u svoju ulogu. I pokusaćemo koliko možemo da razjasnimo šta se zbiva u pokušaju zamene uloga. Ali nećemo insistiriati da se protagonista vraća u ulogu te druge ličnosti ako mu je to teško. Ali možemo glasno primetiti da pokazuje da je nešto komplikovano u tom odnosu, ali da to ne bude kritika protagoniste, već da je protagonista pokazao da mu je nešto teško. Protagonista ima teškoće da zameni uloge sa osobom gde je odnos komplikovan, gde nesto nedostaje ili protagonista ima nerealnu sliku o tom odnosu, a nekada je moguće da je ta druga ličnost i zlostavljač. Znači brojni su razlozi kada protgonista ima teškoće da zameni uloge. To treba pratiti i primetiti, ali ne treba donositi prerane zaključke i interpretacije. Sam dalji tok drame će nas preko subjektivne realnosti dovesti do objektivnije realnosti.

Zamena uloga je bitna jer omogućava protagonisti da izađe iz svoje uloge, da vidi odnos i celu situaciju drugačije, da u ulozi druge osobe bolje doživi tu drugu ličnost i njeno viđenje. I da poveća empatiju. Dok je protagonista u ulozi druge ličnosti neko igra njega, protagonistu. Može se desiti da se protagonista iznenadi kada vidi sebe iz uloge druge osobe i kao i u miroringu kaze: “Da li sam ja stvarno takav?”

Treba biti vrlo oprezan ako je u pitanju scena gde je moguće da je protagonista bio zlostavljan. Ako je u pitanju scena traume onda je bolje da se protagonista ne uvodi u istu tu scenu gde je moguće da je u prošlosti kada se to dešavalo bio konfuzan i bespomoćan. Bitno je da ne dođe do retraumatizacije. Obično se neki aspekti scene traume rade iz ogledala –miroringa. To protagonista posmatra sa strane, ali bitno je da je protagonista sada u sadašnjoj odrasloj ulozi i ako je moguće da ima nekog uz sebe ko mu je podrška. Ovog puta se ne radi cela scena traume, već protagonista ako želi može uz pomoc ličnosti koje ga podržavaju, ili sa delom grupe, da uđe u scenu i ovoga puta se suprotstavi nasilniku i zaštiti sebe. Često je protagonista tada bio dete i nezaštićen. Tada je moguće da se protagonista iz sadašnje uloge odraslog obrati sebi kao detetu. Ulogu protagoniste kada je bio dete igra član grupe, ogzilieri.  

U vezi subjektivne i objektivne realnosti to je posebno kompleksno kada protagonista ima jako izmenjen doživljaj realnosti. Posebno i kada protagonista ima izražene sumnje koje idu ka sumanutim idejama proganjanja ili ako su to sumanute grandiozne ideje. Moreno je radio sa ljudima koji su bili u psihotičnom stanju i koji su imali sumanute ideje. Ovaj Morenov pristup zahteva posebno poglavlje, ali ću navesti ono najbitnije. Moreno je 1940-tih godina uveo u psihodramsku grupu čoveka koji je imao sumanute ideje da je on pravi Adolf Hitler, a onaj Hitler koji je u Nemačkoj se lažno pretstavlja. Bitno je da se ova grupa dešavala u Morenovoj psihijatriskoj bolnici Bikon. Bitno je i da je to bila terapijska zajednica sa dobrim granicama, podrškom, kohezijom i sigurnošću. U grupi su bili pacijenti bolnice, studenti   psihodrame, a  takođe su bili prisutni i Morenovi koterapeuti. Pacijent je i u grupi tvrdio da je on pravi A. Hitler. Nije se argumentima iz realnosti mogao dovesti do realnosti. Moreno je tada pozvao jednog svog krupnijeg koterapeuta i rekao: “Ovo je Gering” i pozvao je jednog  sitnijeg koteraputa i rekao je: “Ovo je Gebels”. I Moreno je izveo pacijenta koji je postao protagonista na scenu, a sa njim su izašli i ogzilieri koji su igrali Geringa i Gebelsa. Verovatno je pacijent znao da ovi ogzilieri nisu pravi i Gering i Gebels, ali je verovatno imao glad da svoje sumanute ideje svoj unutrašnji svet svoje potrebe i fantazije ispriča i pokaže na sceni i da to drugi, grupa vide. Da prisutni to poštuju i validiraju. Mnogi terapeuti posebno Salivan i Jalom pisali su o toj ljudskoj potrebi da budemo primeceni pozitivno i validirani. Da drugi čuju i poštuju našu priču. I pacijent je prihvatio da neke svoje bitne interpersonalne odnose pokaze na sceni. Počelo se sa Geringom I Gebelsom. Moreno je uspeo da pacijent u podržavajućoj grupi eksternalizuje svoj unutrašnji vrlo subjektivno izmenjen svet i svoje interpersonalne odnose. Da svoje unutrašnje objekte izvede na psihodramsku scenu. Kasnije se nastavilo na sceni sa pacijentovom majkom i suprugom. Moreno je od intrapersonalnog unutrasnjeg sveta, ovoga puta haotičnog, donekle autističnog i psihotičnog sveta, potstakao protagonistu da se na sceni pokažu važni interpersonalni odnosi. Pacijent je prvo počeo na sceni sa interpersonalnim odnosima sa Geringom i Gebelsom. Iako su to bile sumanute ideje, na psihodramskoj sceni došlo je do konkretnijih međuljudskih odnosa. Tako se od izmenjenog izolovanog subjektivnog sveta protagoniste došlo do komunikacije prvo sa Geringom i Gebelsom koje su igrali stvarni ljudi koji su počeli i da se suprotstavljaju pacijentu. Kasnije su na sceni bile i majka i supruga i pacijent je kroz zamenu uloga ulazio postepeno u realnije i stvarnije odnose sa za njega bitnim ličnostima. Grupne psihodramske seanse su se nastavile i pacijent je došao u kontakt sa svojim bitnim potrebama. I istražili su se važni interpersonalni odnosi i uz podršku grupe došlo je do poboljšanja i većeg prihvatanja realnosti. Ovo ne znači da psihodrama može sama da leči tešku procesnu psihozu kao sto je teža forma shizofrenije. I to bez kompleksnog timskog lečenja sa celom porodicom, kao sto je to danas pristup otvorenog dijaloga – Open Dialogue. Takođe je potrebno i lečenje antipsihoticima. Ovaj Morenov pacijent bolovao je od akutne psihoze. Lečenje teške psihoze zahteva posebno poglavlje. Ovde je bitno shvatiti osnovne principe grupne terapije i psihodrame koji se mogu primeniti  i sa ličnostima koje su psihotičnom stanju, ali žele da učestvuju u grupi. I da poštuju osnovna pravila grupne terapije. A za to je je potrebna sigurna kohezivna podržavajuća grupa. I da, pomaže kada se na psihodramskoj sceni istraže važni interpersonalni odnosi. Ponavljam, psihodrama je interpersonalna psihoterapija.

U daljem tekstu nastavljamo sa tokom uobičajene grupe u kojoj nema psihotičnih učesnika. Međutim, i u takvoj uobičajenoj grupi se često doživljava iskrivljena realnost, izražene su preterane sumnje i projekcije. I pristup kada se od subjektivnog, nekada i izlovanog unutrašnjeg sveta krene u istraživanje interpersonalnih odnosa i potreba može se primeniti u svim grupama.

DUBLIRANJE :Dešava se da se mnogi članovi grupe javljaju da dubliraju protagonistu. Dubliranje je kada član grupe stane iza protagoniste i ispolji rečima i pokretom ono što pretpostavlja da protagonista oseća i želi, ali to još nije ispoljio. Nekada član grupe ima jaku empatiju sa protagonistom i dubliranje može da oslobodi protagonistu da dođe u dodir sa nečim važnim, svojim autentičnim ličnim i da to oslobodi i ispolji. Nekada protagonista odbija dubl iako mu je moguće dubl blizak, jer nije još spreman da se sa time suoči. Nekada dubl jednostavno promaši, jer to može da bude i projekcija onoga koji dublira. Protagonista tada može da kaže: “Ne, to nije moje”.

Bitno je da direktor da mogućnost protagonisti da doživi da li mu je dubl blizak. Tada možemo da direktno pitamo protagonistu: “Da li je i koliko je ovo što je ponudio dubl tvoje?”  i ako jeste da to protagonista iskaže svojim rečima, stavom i pokretom. Znači, da protagonista ne ponavlja papagajski dubl.

Nekada je dubl i više potreba člana grupe i njegova projekcija, a nekada je to potreba studenta da direktnije utiče na tok scene i da bude koterapeut.

Bitno je i proceniti kada podstaći dublove ako to terapiski unapređuje dramu na sceni i pomaže protagonisti, a kada je potrebno prekinuti dublove, da dublovi ne preplave protagonistu i videti zašto sada većina grupe ima toliku potrebu da dublira. Nekada je potrebno da protagonista sam izabere svoj dubl koji će ostati duže sa protagonistom na sceni.  Znači, postoji mogućnost i stalnog dubla koji je veći deo drame na sceni uz protagonistu. Bitno je da se protagonista oseća dobro sa dublom, da oseća da mu je dubl podrška. Danas su u psihodramskim grupama na sceni česti i dublovi koje naizmenicno daju različiti članovi grupe. To su članovi grupe koji je u publici dok scena traje. To su obično kraći dublovi, kada se član grupe koji je dublirao povlači u publiku i posle može da izađe drugi član grupe i da stane iza protagoniste i dublira. Ovo kraće dubliranje neki zovu “hit and run – udari pa bezi” za razliku od izabranog dubla koji duže ostaje uz protagonistu.

Bitno je da kada je direktor sa protagonistom na sceni da proceni kada je potrebno da bude blizu protagoniste i da ga podržava iz blizine, a kada je to jaka scena između protagoniste i ogzilieria, recimo intimna ljubavna scena. I da tada direktor ne bude suviše blizu, da ne bi bukvalno bio u krevetu gde je protagonista u intimnom odnosu sa bitnom ličnosti koju igra ogzilieri. Tada direktor treba da se odmakne i posmatra scenu sa strane.

Ako je protagonsti potrebna i trajnija podrška na samoj sceni, recimo istraživanje traume, onda je bolje da protagonista izabere stalni podrzavajući dubl koji će biti uz njega u teškim scenama. Ako postoji trauma onda se moze za protagonistu naći sigurno mesto na sceni. I ako scena koja se bliži ili podseća na traumu postane suviše teška za protagonistu, onda se može ponuditi protagonisti da izađe iz teške scene i da ode na sigurno mesto na sceni gde ima podršku.

Dok traje scena i direktor je preokupiran scenom, bitno je da direktor takođe prati i šta se dešava u publici sa ostatkom grupe, jer ta reakcija grupe može da bude ono bitno ogledalo za scenu, za protagonistu i direktora. Da li grupa prati sa punom pažnjom i podržava ili je grupa rezervisana, sumnja, priča i protestvuje ili grupa vidi nešto što protagonista i direkor ne vide. Nekada je potrebno i zaustaviti dešavanje na sceni i istražiti šta se dešava sa grupom u publici. Dešava se da je član grupe u publici u vrlo intenzivnoj emociji, tu su mogući različiti nastavci - neki direktor će nastaviti scenu, a podržaće da neki član grupe bude uz člana u publici koji  je u jakoj emociji, pa će na kraju kada se psihodrama na sceni završi, posle u deljenju - šeringu taj clan grupe to podeliti. Može mu se ponuditi i kraći akcioni šering na kraju seanse.

Moguće je, ako je grupni proces intenzivniji u publici, da se pažnja sa scene privremeno prenese u publiku i to istrazi. Može direktno da se zaustavi proces na sceni i da se direktno pita deo grupe u gledalištu: “Šta se dešava, šta vidite?”  Ako je klinička procena bila dobra i izabran je pravi momenat onda taj kraći prekid scene neće poremetiti protagonistu i psihodramu na sceni. Onda će ta reakcija grupe da bude kao ogledalo, da se vrati na scenu i produbiće scenu. Reakcija publike može da bude podržavajuća i bitno ogledalo, ali moguće je da je grupni proces i kompeticija i nedovoljno prihvatanje sadašnjeg protagonsite.i direktora, da grupa vidi nešto neautenticno… Ovo je potrebno u daljoj komunikaciji razjasniti.

Posle prve scene drama prirodno vodi do sledećih scena.

U toku scene bitno je da direktor proceni kada je sadašnja scena dostigla neki maksimum i kada ta scena, prateći emocionalni dim i potrebu protagoniste, prirodno vodi u neku drugu scenu, kada je neki odnos i dešavanje bilo slično sa prvom scenom. Ali je moguće da je ta druga scena još jača i bitnija. Moguće je da je na scenu potrebno uvesti još neku važnu ličnost za protagonistu. A ta ličnost je u pocetku bila samo spomenuta, a nije bila na sceni. Da, može se ići na bitne scene iz proslosti, kada je i gde to počelo - status i locus nascendi. Kada je recimo protagonista bio prinuđen da prihvati to ponašanje da bi u toj situaciji preživeo, ali je recimo nastavio sa tom mustrom, naćinom, modelom ,mehanizmom  šemom - patern odnosa i ponašanja koji se ponavlja.. Znači, nastavio je i dalje kada to više i nije bilo potrebno. Recimo moguće da je taj oblik ponašanja bio potreban da bi protagonista tada preživeo. I moguće je da je protagonista tada naučio da se prikrije, zamrzne, da trpi i ne ispoljava emocije, da bude pseudo jak itd. Moguće je da je to nekada bilo i potrebno, ali kasnije a i danas to nije više potrebno i sada je potrebno autentičnije, slobodnije ponašanje i ispoljavanje i drugčiji odnosi. Moguće je u toku praćenja i istraživanja scena doći do vremena u prošlosti ili sadašnjosti kada taj oblik ponavljanog ponašanja više nije potreban, već je potreban novi oblik ponašanja i odnosa. Znači postoji mogućnost da protagonista izađe iz tog scenarija, skripta svog života, iz starih mustri odnosa koji se sada neproduktivno ponavljaju. Ćesto je to nesvesno i prinudno ponavljanje - kompulzivna repeticija. Postoji šansa da se prate autentične potrebe protagoniste, da se prate potrebe za novim boljim ponašanjem i boljim interpersonalnim odnosima.Ispraviti a ne ponavljati. Traže se nove, slobodnije uloge i širenje repertoara uloga. Znači, pratimo emocionalni dim - emotional smoke i   istrazujemo  koja je to psihodramska  glad protagoniste . Pratimo , podrzavamo i težimo da se protagonista oslobodi i da kroz akciju ispolji ono što mu je potrebno. Simbolično se to naziva akcija koja zadovoljava psiholosku glad,  akt gladi - Act of Hunger. To je ona akcija, ono dešavanje, oni interpersonalni odnosi koji su sada protagonisti potrebni.                                                                                             To moze biti podrška i ljubav koju protagonista tada recimo u detinjstu nije dobio i ta glad se nastavlja. Ako je to sada moguće i prirodno, onda u drami na sceni možemo nekada da tražimo i pratimo te prve atačmente - prva značajna vezivanja za one koji su tada bili blizu protagoniste i bili su jako bitni, ili nisu bili blizu i nisu dali podršku koja je bila tada potrebna. Nekada, kada je protagonista imao dobru figuru iz detinjstva, potrebno je i tu ličnost, recimo dobru baku i dovesti na scenu. Nekada je i realnost da protagonista i nije imao u detinjstvu tu dobru podržavajucu osobu. Taj put, kada se na psihodramskoj sceni počne sa scenama iz sadašnjosti, pa se ide u važne scene iz prošlosti, to je početak psihodramske terapijske spirale. I onda se prati emotivna glad protagoniste. Često je to početak oslobađanja od mehanizma prinudnog ponavljanja, oslobađanje od kompulzivne repeticije, a kroz akt gladi. Ovaj psihodramski put kroz scene sadasnjosti, pa scene prošlosti, pa se na kraju vraćamo u sadašnjost ali sa novim iskustvom - to se naziva psihodramska terapijska sprirala.

Znači pratimo emocionalne potrebe protagoniste i omogućujemo da protagonista to kroz akciju i ispolji i nekada prirodno dolazimo do katarze ekspresije, abreagovanja i ventilacije, do katarze oslobadjanja. Posle te prve katarze bitan i potreban je i onaj kognitivni uvid u naše potrebe, kada ćemo kroz dalje scene pratiti i proradjivati, working trough, dalje proraditi i pojasniti i tražiti nove uloge, nova adekvatnija ponašanja i odnose. Posle katarze ekspresije i oslobađanja potrebna je i katarza integracije. Znači, kada je moguće da se ide dalje od ventilacije. Ako se protagonista oslobodio i na sceni u psihodrami je ispoljio revolt koji je iz raznih razloga bio dugo prigušen, tada protagonista može da ispolji svoju ljutnju, svoj revolt i moze doći do katarze pražnjenja i oslobadjanja. Ali posle toga moguće je da će protagonista doživeti još neke svoje bitne potrebe i to se ispoljilo kada je oslobodio ljutnju, kada se oslobodio od straha i zavisnosti. Onda sa oslobođenim protagonistom pratimo te potrebe koje slede. Moguće je da je to potreba za prihvatanjem, nežnoscu i ljubavlju koja nedostaje protagonisti. To je reparativno iskustvo. Ali bitno je da ne namećemo naše pretpostavke i interpretacije, već da pratimo prirodne autenticne potrebe protagoniste na sceni. Da verujemo u psihodramski metod. Ovo je kompleksan proces i nekada i nije moguće u istoj seansi posle katarze oslobađanja stići do katarze integracije. Ali tome težimo. I moguće je da će se to prirodno i spontano nastaviti na sledećim seansama. Psihodrama i grupna terapija su proces i uradićemo na sceni ono što je tada moguće.

Protagonista može na sceni da istraži i svoj san. Obično prvo istražimo šta se sve dešavalo i ko je bio prisutan u vremenu koje je prethodilo snu, da li je tada protagonista bio sam u krevetu ili sa nekim. Jedan od pristupa u istraživanju sna je da protagonista legne na sceni, da zatvori oči i da naglas, zatvorenih očiju, ponovo odsanja san i da opiše delove slike sna. Onda protagonista otvara oči, ustaje i onda na sceni pratimo redom bitna dešavanja iz sna. Uvodimo ličnosti i predmete koji su se pojavili u snu. Protagonista ulazi u uloge ličnosti koje su bile u snu. Onda, kao i u drugim scenama psihodrame, protagonista bira članove grupe koji će igrati te ličnosti. I posle sa njima menja uloge. U jednom snu je bila i pokvarena mašina za pranje veša koja je postala značajan deo metafore. Znaci protagonista ulazi u uloge licnosti iz sna kao I drugih sadrzaja sna ,naprimer , zivotinje , reka , vatra…  Prvo se odigra san kako se desio, a onda se na sceni san može dosanjati prateći potrebe protagoniste. I to se dalje prati kroz zamene uloga. 

Kada protagonista autenticno i potpunije uđe u scene i odnose u toku svoje psihodrame na sceni, zagreje se i potpunije se uživi u dešavanja, to je jedno posebno stanje kada se scene intenzivno razvijaju i oslobođeni protagonista ide iz jedne scene u drugu, produbljuje odnose sa drugima, prati svoje potrebe i slobodnije se ispoljava. Protagonista se uživeo u scenu i intenzitet scene i drame se pojačava. Poverenje je povećano, cenzura je smanjena. To postaje još više scena života i istine. Došli smo do intenzivne psihodrame i do intezivnog terapijskog pozorišta života i istine. Metaforički, nekada to izgleda kao avion grupe koji se prvo na točkovima kreće po pisti, to je zagrevanje, prve scene,  pa posle oslobađanje protagoniste i često i cele grupe… Grupa i životna drama dobijaju u intenzitetu i avion grupne terapije i psihodrame dobije zamah i uzleti. Tada su psihodrama, protagonista i grupa zajedno u punom, slobodnom, spontanom, oslobođenom kreativnom zamahu, letu. Tako se nekada to dešava i u psihodrami na sceni, a i sa celom  grupom. Ovo nije moguce uvek i ostvariti, ali tome težimo.

Bitno je da na kraju psihodrame na sceni protagonstu vratimo u sadasnjost.Da  posle eventualnog puta kroz prošlost, budućnost i Surplus reality (to su one scene koje se nisu desile, a potrebne su protagonisti; recimo protagonisti je nekada potreban razgovor sa osobom koja je umrla; ili na sceni istrazimo san protagonste; ili  scenu iz budućnosti )  da na kraju vratimo protagonistu u sadašnjost. Nekada da se na kraju vratimo i u onu prvu scenu sa početka psihodrame kada je protagonista izneo teškoće sa nekim ličnosima u nekoj situaciji. Sada je prilika da tu scenu sa početka sagledamo drugačije.  Ali sada je prilika da ne ponavljamo ono uobičajeno što često i nije bilo produktivno, već je nekada bila i kompulzivna repeticija. Sada je prilika, ako to potagonista želi, da tu scenu sa početka psihodrame odigra drugačije. Da, tako je bilo, ali kako bi eventualno protagonista sa ovim novim iskustvom iz psihodrame na sceni, sa podrškom koju je dobio, sa akcionim uvidom, tu scenu drukčije sada odigrao. Da ispravimo a ne da ponavljamo. To Repair , not to Repeat. Sa novim iskustvom oslobođenja počeće protagonsta da traži i odigrava nove autentičnije, vitalnije uloge. Počeće da oslobađa i širi svoj repertuar uloga. Moguće je da se na kraju protagonista ukratko podseti na važne scene i da vidi ličnosti koje su bitne, koje su na sceni i da eventuano još nešto doda.

Realnost je da sve ovo ne možemo postići u jednoj psihodrami na sceni u jednoj seansi. Možemo to i da podelimo sa protagonistom i grupom i jasno da kažemo dokle smo danas stigli i da ćemo nastaviti u sledećim seansama.

 DELENJE – SHARING je zavrsna faza posle akcije na sceni. Kada se psihodrama na sceni završi sledi deljenje – šering, kada svi ponovo sednemo u krug. I podelimo sa protagonistom nešto iz našeg života. Psihodramska seansa se sastoji iz 1. zagrevanja na početku, pa 2. akcije na sceni, pa  3.na kraju svi ponovo sednemo u krug i delimo svoje iskustvo, dozivljaj , sta je upravo odigrana psihodrama pokrenula u nama - šering. Dešava se da je šering nekada toliko intenzivan da je mogući i kraći akcioni šering za članove grupe koji to žele. Ovaj akcioni šering može da bude značajan scenski rad, ali treba da bude vremenski ograničen, jer smo obično pri kraju seanse i potrebno je da ostane dosta vremena da bi svi dali šering. Ćlanovi grupe koji su bili ogzilieri i bili su na sceni u intenzivnim ulogama mogu početi sa šeringom iz uloge, kako im je bilo u ulozi. Ovo može biti značajan dodatni uvid za protagonistu, da su se moguce  i važne ličnosti iz života protagoniste osećale slično kako su se članovi grupe - ogzilieri osećali u tim ulogama. Ogzilieri može da posle nastavi sa svojim ličnim šeringom. Koliko su scene podstakle, otvorile nešto u nama samima, nešto u vezi našeg života. Koliko je naše iskustvo slično ili različito sa protagonistom. Protagonista je na sceni podelio deo svoje lične intime. Prirodno je i potrebno i da mi, članovi grupe podelimo nešto svoje sa protagonistom i grupom. Ako je član grupe bio u teškoj ulozi, potrebno je i izvesti ga iz teske uloge -“deroling”. Pitati ogzilierija koji je igrao ulogu na sceni u čemu se razlikuje od teške uloge koju je igrao. Bitno je da direktor nekada i ponovi da članovi grupe daju svoj lični šering, da nešto podele iz svog života. Možemo podeliti i kako smo se osećali kao članovi grupe dok je trajala drama na sceni. Protagonista je posle drame na sceni često u ogoljenom, osetljivom stanju. Tada je potrebno da mi, članovi grupe podelimo nešto naše lično, da podržimo protagonistu. Tada u šeringu nije vreme da procenjujemo, analiziramo, prosuđujemo i pitamo protagonistu, niti da u šeringu dajemo savete, niti da interpretiramo. To treba jasno reći, objasniti u toku šeringa. Treba odvojiti sharing od kasnije analize procesiranja onoga sto se desilo u seansi.

 Desava se da posle seringa  ostanje jos oko 20 minuta do kraja seanse. Pitanje je da li se u tom preostalom vremenu oko 20 minuta moze jos nesto kratko istraziti sa novim protagonistom  na sceni .Koliko to moze da traje da bi protagonista i grupa doziveli na sceni nesto vredno i da bi do kraja seanse mogli da daju sering . Vecina se slaze da u poslednjih 15 minuta  eventualno mozemo uraditi kraci akcioni sering . Ili da se clan grupe kratko obrati nekom, ili da ako zeli ustane i da kracu izjavu statement.  Da posle toga ako jos ima vremena jos neko da sering i do kraja seanse se nastavlja grupni tok slobodna komunikacija. Autor ovog teksta video je iskusne psihodramaticare koji su pri kraju seanse uspevali da u scenama koje su trajale 5 do 7 minuta zaokruze sa protagonistom vrednu celinu i  da se na kraju desi kraci sering i da se grupa  zavrsi na vreme. Ipak da bi se ovo desilo potrebno je da u datom trenutku  pri kraju seanse , za to postoje mnogi povolnji uslovi , da bi se sve zavrsilo na vreme. Potrebno je naci meru entuziazma da se pre kraja seanse desi jos jedna scena , rizika da se zbog potrebnog seringa seansa produzi za 15 minuta , jer to produzenje seanse moze da bude problem probijanja granica. Ipak velika vecina psihodramaticara insistira da se seansa zavrsi na vreme. 

Ovo je jedno viđenje vođenja psihodramske seanse.  Nadam se da će podstaći studente na nova istraživanja u vođenju, a i na poređenje sa drugim tekstovima o vođenju grupne psihodramske seanse. Nadam se da će ovaj tekst podstaći studente direktore da prate grupu i posle i protagonistu na sceni. Da student i direktori sarađuju sa protagonistom i da zajednički i spontano oslobađaju kreativnost u grupi. Ovo što je opisano često nije moguce sve postići u grupnom toku, a i posle na psihodramskoj sceni u jednoj seansi. Znači tome ćemo težiti, ali bićemo realni i uradićemo ono što je tada moguće. Student direktor se razvija i traži svoj lični stil vođenja grupe i drame na sceni. Ali bitno je da svi nasi stilovi vođenja grupe i drame na sceni prate i podstiču prirodni autenticni grupni proces, da smo u harmoniiji sa sobom, grupom i protagonistom. To je psihodrama, to je grupna terapija, to je zajednički grupni poduhvat.                                                                                                                               Bitno je da se podsetimo da je Moreno stvarao psihodramu i  grupnu terapiju da bi omogucio vecu autenticnost ljudskih  susreta i odnosa. Da mozemo da zamenimo uloge sa drugima da povecamo medjusobno razumevanje , empatiju i postovanje. Da bi na psihodramskoj sceni priblizili psihoterapiju zivotu i istini. Moreno je postovao povremenu tragediju zivota, ali je zeleo da u psihoterapiju i psihijatriju vrati zivotnost, vitalnost i prirodni humor.

ANALIZA PROCESIRANJE  SEANSE   u  studentskoj edukativnoj grupi:         U studentskoj edukativnoj  grupi sledi posle seanse pisanje protokola seanse. Protokol obično pisu dva studenta. I taj protokol seanse će nas podsetiti na ono bitno što se dešavalo u toku cele seanse i u grupnom toku i u psihodrami na sceni i u šeringu. Posle više čitanja protokola i razmišljanja razumećemo više sam Content - sadržaj seanse, šta se sve dešavalo i doći ćemo do onog dubljeg kako i zašto se to dešavalo, koje su potrebe iza toga, šta se sve desava u grupi. Preko sadržaja - Content doći ćemo do Procesa. Onda kada se završi psihodramska seansa u edukativnoj grupi sledi pauza.

Nekada posle supervizije uživo, kada je sudent vodio grupu u prisusvu supervizora-trenera sledi pauza oko 15 minuta i tada nemamo vremena da pišemo ceo protokol o sadržaju cele seanse. U toj pauzi od 15 minuta razmislićemo o onome bitnom u sadrzaju - Content i trudićemo se da sagledamo kako i zašto se to desilo. Šta je moglo i drukčije, šta je eventualno propušteno, šta je dobro urađeno. Posle pauze od 15 minuta sledi analiza -  Proces. Prvo student direktor da svoju samoprocenu. Onda protagonista podeli svoje iskustvo, kako je sarađivao sa direktorom, šta je eventualno dobio u psihodrami. Zatim trener supervizor i studenti, članovi grupe daju svoja pitanja i komentare.

Kompletnija  analiza,  procesiranje seanse je moguća kada se to radi na sledećoj seansi u  redovnoj studentskoj edukativnoj grupi posle sedam dana. Tada je moguće napisati detaljan protokol prethodne seanse.To je obicno 3 do 7 strana A4.  Znači posle pauze najčešće na sledećoj edukativnoj grupi sledi obično prvo čitanje celog protokola seanse uz komentare prisutnih. To je analiza dešavanja prošle seanse, analiza i grupnog toka i same drame na sceni. Šta bi mi uradili da smo bili vođa grupe, u grupnom toku. Da li bismo neka dešavanja iz grupnog toka izveli ranije na scenu. Ko je sve bio potencijalni protagonista, šta je bilo moguće, šta je propušteno. Da li se neko dešavanje u grupi ponavlja. Da li je bilo destrukcije, nerazumevanja i ponavljanja nečega neproduktivnog. Da li je bio projekcije i projektivne identifikacije. Tražimo veće razumevanje  onoga što se desilo na seansi. Naravno, ukazaćemo i na ono što je direktor dobro uradio. Nekada ćemo tražiti i moguće interpretacije. Ali priroda psihodrame je da većina uvida i interpersonalno učenje dolazi kroz međusobni fidbek članova. Klasična interpretacija je u psihodrami ređe potrebna, do uvida se dolazi kroz grupni proces i kroz psihodramsku akciju na sceni. Protagonisti podele svoje iskustvo. Sledi analiza onoga što se desilo na sceni, šta bi  eventualno drukcije uradili na sceni. Šta je bila glad protagoniste, da li je bila moguća katarza integracije. Šta je sve dobro urađeno. Bitno je da se proces analiza razlikuje od seringa , sećanja i dozivljaja emocija sa prethodne seanse. Ovim ćemo se više baviti u grupnom toku na sledećoj seansi, a posle procesa. Posle procesa sledi pauza od oko 15 minuta i nastavlja se sledeća seansa, počinje grupni tok. Znači bitno je da se Analiza – procesiranje razlikuje od grupnog toka. Da u toku analize uđemo u kreativnu komunikaciju i debatu i povećamo razumevanje i damo eventualne interpretacije. Ali da ne uđemo u intenzivne interpersonalne odnose. To je za dalji grupni tok koji sledi posle analize - procesiranja. Nekada u intenzivnoj raspravi u toku procesa i reakciji na interpretacije dolazi do nedovoljnog međusobnog razumevanja i neslaganja i nije lako odvojiti proces od grupnog toka, ali tome težimo. Ali od naših interpersonalnih odnosa počinjemo i to nadgrađujemo i u toku procesiranja. Ponavljam, da bismo postigli uslove za dobru analizu – procesiranje, za to je potrebno napisati detaljan  protokol seanse. Dobra analiza - proces će dati dodatne uvide i dovešće i do terapijskog napretka i do napredovanja u vođenu grupnog toka, a i drame na sceni. Omogući će naše kvalitetnije učestvovanje. Nastavljamo na sledećoj psihodramskoj  seansi.  

 

Dušan Potkonjak ,  novembar  2015,  dopunjeno  u toku  2017.

 

Literatura: 

Blatner A. (1997). Acting-In, 3rd edn. London: Free Association Books

Folukes S.H. (1964). Therapeutic Group Analysis. London: Allen and Unwin

Goldman E.E., Morrison D.S. (1984). Psychodrama: Experience and Process. Phoenix: Kendall Hunt Pub Co.

Kaplan HI., Sadock BJ. (1993). Comprihensive Group Psychotherapy – third edition. Williams and Wilkins

Karp M., Holmes P., Bradshaw Tauvon K. (1998). The Handbook of Psychodrama. London: Routledge

Moreno J.L. Psychodrama (u Comprehensive Textbook of Group Psychoterapy, first editon – Kaplan, str. 460-500)

Rutan S, Stone W, Shay J. (2007). Psychodynamic Group Psychotherapy –fifth edition. New York: The Guilford Press

Yalom I., Leszcz M. (2005). The Theory and Practice of Group Psychotherapy, 5th edition. New York: Basic Books

 

[1] Englesku reč (ogzilijeri) koristim jer je ona odomaćena u psihodramskom rečniku i u našoj zemlji

.      

bottom of page