top of page

Miroring u psihodrami
F.Kellerman

 

Ako posmatramo sebe u ogledalu, prisiljeni smo da se suočimo s tim ko smo mi, iako se neprestano menjamo. Proces miroringa je zapravo središnji i inherentni deo „postojanja na svetu“, budući da nam to pomaže kroz život da sinhronizujemo recipročnu intrakciju između spoljašnjeg sveta i nas samih. Ali miroring nije samo proces u kome mi posmatramo odraz nas samih u „ogledalu koje nas posmatra“. Ovaj pojam je takođe korišćen i kao opis generalnog procesa roditeljskog odgovora na njihovu decu, a odabrao ga je J.L. Moreno (1946), da opiše centralnu terapijsku tehniku unutar psihodrame. Ja ću ovde navesti teoretske razvojne perspektive za tri vrste miroringa sa stanovišta socijalne psihologije, teorije o objektnim odnosima i self-psihologije. Nadam se da će ova perspektiva obezbediti prednost u integraciji savremenih dostignuća kako u psihoanalitičkoj, tako i u psihodramskoj teoriji.


Praksa

16-ogodišnja tinejdžerka pridružila se psihodramskoj grupi zato što je razvila simptome anorexia nervosa sa iskrivljenom slikom o sebi. Na jednoj seansi ona je oživela scenu u kojoj je samu sebe poredila sa devojkama iz tima navijačica. Ona je navijačicu zamišljalu kao mršavu, plavu, dovoljno vitku da može da nosi kratku suknju. Upoređujući sebe sa drugim lepim devojkama, ona je zaključila da nema šansu da bude primljena, pošto je predebela. Obuzeta očajanjem, istrčala je iz sale i odlučila potpuno promeni svoj izgled. Podrvrgla se  strogoj dijeti, i na kraju je završila u bolnici, sa ozbiljnom anoreksijom. Nakon postavljanja ove scene, počela je tiho da plače i sela je na pod. Direktor ju je zamolio da posmatra kako druga devojka igra njenu ulogu u prvobitnoj postavci tima najvijačica. Devojka se uživela u ulogu nesrećne tinejdžerke i naglasila osećaj neadekvatne slike sopstvenog tela. Nakon oživljavanja scene, anoreksična devojka je rekla, „Ali ti si tako lepa! Sigurno bi trebalo da te odaberu za tim!“ Direktor je podstakao još jednom da uđe u svoju ulogu u sceni i da posluša svoje sopstvene reči upućene sebi: „Ali ti si tako lepa. Sigurno bi trebalo da te prime u tim.“ Pošto su ove reči došle od nje same, a ne od nekog drugog, zadobile su mnogo jaču snagu. To je bio definitivan znak napretka u terapiji. To je bilo prvi put da je neko čuo da ona izgovara nešto pozitivno o sebi.
    Tehnika koju je upotrebio direktor poznata je kao miroring. U ovoj tehnici, druga osoba u grupi (auxiliary ego), igra ulogu protagoniste, koji posmatra sebe od spolja, kao da se posmatra u ogledalu. Na osnovu tog portretisanja, protagonista obično biva pozvan da komentariše ono što je video i da uđe u akciju (Holander, 1967).
    Miroring može da oslika generalni portret onoga kako se protagonista snalazi u određenoj situaciji, da omogući protragonisti da dobije bolju perspektivu sopstvenog ponašanja. Protagonista koji je posmatrao sebe kako bojažljivo prilazi šefu, uzviknuo je: „Bori se za sebe i reci mu šta želiš! On nije tvoj otac, je l’ ti jasno?“ Pošto je sebe video spolja, mogao je da razume bolje šta se dešavalo u toj interakciji i da pusti da se uvid razvije u njemu samom, radije nego da krene od nekog drugog.
    Naravno da treba paziti da ne dođe do komentara koji bi mogli biti uvredljivi ili povređujući za protagonistu; ipak, auxiliary ego može da pretera, odn. da naglasi neke karakteristike iz ponašanja protagoniste. U zavisnosti od svrhe prikaza (i onoga sa čim protagonista treba da se suoči), auxiliary ego može da bude podstaknut da naglasi govor tela (npr. držanje ili ton glasa) kako bi naterao protagonistu da uvidi razliku između verbalne poruke i fizičkog izraza. Na primer, neko može da kaže da nije ljut, ali čitavo držanje tela oslikava ljutnju (koju on ne može da iskaže). 
    Miroring se takođe često koristi i za zagrevanje u psihodramskoj grupi. Kao takvo, ono može da se usredsredi na spoljne znakove unutrašnjeg stanja i misli ili da pruži mogućnost za feedback. Jedno takvo vežbanje odnosi se na jednostavno ogledanje u parovima. Dve osobe sede ili stoje okrenute licem u lice, na razdaljini od jednog metra. Jedna od njih predstavlja samu sebe, a druga ogledalo. Pomerajući se samo od struka naviše, osoba izvodi jednostavne pokrete, dok ogledalo oponaša te pokrete najbolje što može. Ova vežba može takođe da se izvodi u maloj ili većoj grupi sa više ogledala, koji oponašaju reči odnosno kretanja jednog od članova grupe. Ponekad se mogu koristiti i prava ogledala kako bi se radilo na nekom delu naše predstave o sebi. Ovo može naročito da bude od koristi ako postoji problem u toj oblasti ili ako postoji tendencija sklanjanja od ogledala. Može se tražiti od učesnika da dobro pogledaju sami sebe, i da opišu svoje telo i njegove delove (visinu, težinu, boju kose i tip kose, ruke, stopala itd) i da podele svoja osećanja u vezi sa tim delovima (Blatner i Blatner, 1997).
    Tehnički, miroring je prvenstveno fidbek metoda kako bi se omogućilo protagonisti da vidi odraz sebe samog od spolja. Kao instant video snimak, auxiliary ego ponavlja događaj koji je protagonsita upravo predstavio. Psihološka distanca omogućuje realističniju procenu samog sebe.
    Interpersonalna dinamika i psihološki odjek miroringa nisu predstavljeni isključivo u klasičnoj psihodrami. Metod improvizacije plejbek teatra izgleda da je takođe baziran na nekim principima miroringa. Neko priča priču ili trenutak iz sopstvenog života, odabira glumce koji će igrati različite uloge, a onda posmatra kako je ta priča odmah oživljena i kako joj je data umetnička dimenzija. Slično tome, bihejvioralna tehnika modelinga uključuje i neke aspekte miroringa. 
    
 
Koncept miroringa

Pendergast (2003) pokazuje kako je kroz istoriju ogledalo simbolizovalo taštinu, samo-ispitivanje i ograničenosti ljudskog razumevanja. Koncept miroringa je zasnovan na prostoj činjenici da mi nismo sposobni da zaista vidimo sebe same od spolja. Potreban nam je neko ili nešto iz spoljašnje sredine ko će odraziti ono što jesmo.
    U zapadnoj kulturi, kao što je ilustrovano u bajkama i grčkoj mitologiji, koncept ogledanja je arhetip za samo-očaranost i idealizaciju, kao i za samozavaravanje i destrukciju. Te priče obično opisuju nekoga ko posmatra samog sebe s divljenjem u ogledalu, ali je kasnije suočen sa činjenicom da on sam nije centar sveta. Najpoznatiji primeri su možda idealizovani odraz Narcisa ili Snežanine maćehe, koji neslavno završavaju.
    Obe ove priče opisuju uobičajeni i univerzalni dvostepeni proces idealizacije i konfrontacije koji je uključen u svako ogledanje. Ovo su takođe i dva glavna činioca korišćenja tehnike ogledanja u psihodrami. Parafrazirajući kraljičino pitanje koje ona postavlja u priči o Snežani (``Ogledalce, ogledalce moje...``), mi nastojimo u psihodrami da nam ona najpre pruži pozitivnu i idealizovanu sliku o nama samima, kako bismo zadobili samopouzdanje, ali takođe da nam da i tačan prikaz nas samih kako bismo mogli da se suočimo sa sobom na mnogo realnije i raznovrsnije načine. Mi u suštini pitamo: „Ogledalce, ogledalce moje, reci mi od njih najlepši ko je? Reci mi jesam li to ja, ili...ako nisam...da li sam ja samo ja...hoće li me i dalje voleti, i da li ja još uvek mogu da volim sebe?“ Ako se susretnemo sa našom slikom na ovakav način,  to svakako može da nam bude od koristi u postepenom procesu suočavanja sa nama samima. 
    
    Teorija

    Sa teorijskog stanovišta, tehnika psihodramskog ogledanja bazirana je na inetrepersonalnom fidbek procesu koji evolvira tokom čitavog našeg života kako bi pojačao naš osećaj za self. Mi nastavljamo da se oslanjamo na manje ili više pozitivne reakcije na nas same tokom čitavog života. Ali mirorng nije ograničen na reakcije drugih ljudskih bića prema nama. Postoji ogroman broj stvari i događaja koji nam šalju naš odraz u različitim aspektima života.
    Kada nas radosno dočeka kućni ljubimac, osetićemo se momentalno dobro, dok će bezuslovna majčinska ljubav ostaviti neizbrisiv trag. Kao što jedan od likova u prvom delu Harija Potera kaže našem mladom junaku: „Ljubav tako jaka kao ljubav tvoje majke prema tebi ostavlja svoj trag...to što smo bili duboko voljeni, čak i kad te osobe više nema, daće nam zaštitu zauvek. To je utisnuto u samu tvoju kožu.“(Rouling, 1997: 216)
    Ali miroring je čak i mnogo univerzalniji proces. U zavisnosti od toga da li smo bili prihvaćeni ili odbačeni od naše najbliže porodice, možemo da se osetimo uključeni ili isključeni uopšteno u širu društvenu zajednicu, ili da osećamo kako nam je Majka Priroda odredila katastrofičnu ili blagonaklonu sudbinu. Svi takvi spoljašnji događaji će na neki način uticati na to kako mi tumačimo način na koji nas svet posmatra i kako mi, kao rezultat toga, posmatramo sami sebe u svetu. Čak i vremenske prilike mogu da imaju neverovatan ogledajući uticaj na to kako se osećamo u vezi s nama samima, puštajući da nas Sunce obasja, ili da nas kiša rastuži. Slično tome, godišnja doba mogu da nas ispune energijom koja nas podstiče bilo na rast ili pak na hibernaciju. Svako okruženje nam šalje nesvesnu ogledajuću poruku, pokazujući da li smo deo tog sveta ili smo isključeni iz njega. Ljudi koji su svesniji ovakvih poruka mogu da traže u prirodi vrstu miroring uticaja koji su im potrebni u određenom periodu u njihovom životu – od drveća u šumi, od talasa okeana, vidika planinskih vrhova, usamljene pustinjske tišine ili vreve urbanih džungli. Ovo su mesta na kojima možemo da pronađemo izvestan mir ili ravnotežu sa sobom, i gde se osećamo kao kod kuće i možemo da uživamo u ogledanju u prirodi.
    Konačno i traumatična životna iskustva, mogu da imaju dubok i dugotrajan ogledajući uticaj na nas. Takvi tragični događaji mogu ne samo da učine da se osećamo ranjivo,  zabrinuto ili depresivno, već će isto tako uticati i na način na koji posmatramo svet kao manje ili više predvidljiv ili blagonaklon. U zavisnosti od toga da li su nas druga ljudska bića iskorišćvala, maltretirala ili zloupotrebljavala, možemo da postanemo sumnjičavi prema drugim ljudima ili da razvijemo osećaj bezvrednosti ili inferiornosti, koji je očito povezan sa maltertiranjem koje smo trpeli. „Bila sam tretirana  kao objekat“, rekla je silovana žena „i dalje se osećam tako.“ Njeno osećanje selfa je pretrpelo transformaciju od toga da je ona voljena osoba do toga da je osoba bez vrednosti – od „ti“ do „to“ – i ona je internalizovala taj osećaj selfa.
    Iz svega ovog proističe da je self sastavljen od neke vrste miroringa, ili reflektovane procene različitih reakcija koje dobijamo od ljudi u društvenom svetu, od stanja u okruženju i od manje više traumatičnih životnih iskustava. Kako god bilo, izgleda da prvo osećanje selfa evolvira kao rezultat miroringa koji smo iskusili tokom prvih godina našeg života.

Faze u razvoju selfa

Posmatranje osobe koja prolazi kroz različite etape dečijeg razvoja omogućuje nam da ocrtamo nekoliko univerzalnih faza u razvoju selfa. U svom radu o teoriji sponatnosti dečjeg razvoja, Moreno (1944) opisuje sledeće faze:

1.    Sveidentitet – druga osoba je deo deteta.
2.    Dete usmerava pažnju na drugi nepoznati deo sebe.
3.    Dete izdvaja drugu stranu iz kontinuiteta iskustva i ostavlja po strani sve druge delove, uključujući i sebe.
4.    Dete sebe aktivno stavlja u drugi deo i preuzima njegovu ulogu.
5.    Dete nastupa u ulozi drugog, prema nekom drugom.

Ovih pet faza, predstavlja po Morenu, psihološku osonovu za sve „self-end“ procese uloga: „To je građenje predstava i proces ko-akcije“ (str. 62). Ovih pet faza je kasnije preformulisala Z.T. Moreno (1975) u tri faze dečjeg razvoja:

-    Prvi univerzum ili „matrica sveidentiteta“ (primarni narcizam) u kome „Ja sam totalni univerzum“.
-    Drugi univerzum diferenciranog sveidentiteta, u kome su drugi ljudi percipirani kao odvojeni, ali dete još nije svesno toga da ih ne kontroliše. U psihoanalitičkoj terminologiji, ovo bi trebalo da predstavlja neku vrstu parcijalnih objekata ili delimično odvojenog self-objekta.
-    Treći unverzum diferencijacije, u kome postoji rascep između fantazije i realnosti i osećaj da „Ja nisam svet, postoji drugi svet van mene“.

Ove tri faze nisu predstavljen ovde kao elaborirane teroije psihološkog razvoja deteta, već kao istorijski prediktori i kao teorisjka osnova za upotrebu glavnih psihodramskih tehnika i tri dole opisane vrste miroringa.
    Napredak u teoriji psihodrame predstavljao je rad koji pokazuje kako sve centralne psihodramske tehnike koje su razvili J.L. i Z.T. Moreno mogu da budu obuhvaćene i objašnjene u okviru normativnog dečjeg razvoja (Leutz 1974; Kruger, 1997). Ove psihodramske tehnike i njihovo povezivanje sa fazama razvoja mogu da se rezimiraju na sledeći način:

1.    Solilokvij (glasno pričanje u ulozi i slobodno asociranje) je zasnovano na prvoj fazi sveidentiteta i primarnom narcizmu (takođe poznato i kao „simbiotička“ faza).
2.    Dubl (auxiliry izražava unutrašnje misli i osećanja protagoniste) je zasnovano na drugoj fazi diferencijacije parcijalnih objekata, pošto dete još uvek ne doživljava majku kao odvojeni objekat. 
3.    Miroring (spoljni odraz) je takođe zasnovan na drugoj fazi diferencijacije parcijalnih objekata, unutar podfaze separacija-individuacija.
4.    Zamena uloga (role reversal, protagonista menja ulogu sa auxilierijem) zasnovana je na trećoj fazi diferencijacije između „selfa“ i „drugog“ ili kada je se stiglo do  konstantnosti objekta (shvatanja da druga osoba postoji i onda kad je ne vidimo).

Solilokvij, dubliranje, miroring i zamena uloga nisu samo bazične tehnike u procesu psihodramske terapije za odrasle, već su takođe od suštinskog značaja i za adekvatan psihosocijalni razvoj dece. Drugim rečima, ljudi kojima je pružena prilika da se slobodno izražavaju, i koji raspolažu adekvatnim miroringom, dubliranjem i zamenom uloga, nastaviće da se razvijaju i da rastu. Sve ove tehnike se pokreću uz aktivnu pomoć „auxiliary ego“, terapijskih pomoćnika koji pomažu da protagonista ispuni različite uloge značajnih drugih u psihodrami na isti način na koji deca koriste svoje roditelje kao prirodne neobučavane „auxiliary ego“ objekte koji im pomažu da se razvijaju (Moreno i Moreno , 1959).
Budući da Morenove interpersonalne teroije zahtevaju dalji razvoj, miroring takođe treba posmatrati sa stanovišta socijalne psihologije (G.H. Mead i C.H. Cooley), teorije o objektnim odnosima (M. Mahler i D.W. Winnicott) i psihologije selfa (H. Kohut), za koje se čini da su koherentne sa konceptima Morenovaca. S tog široko integrativnog teoretskog stanovišta, predlažem diferencijaciju između tri vrste miroringa:

-    idealizujući miroring
-    potvrđujući miroring
-    procenjujući miroring

Ove vrste miroringa podvlače naše unutrašnje (self-object) relacijske potrebe za stapanjem sa idealizovanim objektom, za odrazom alter-ega i za suprotnim i subjektivnim odgovorom na nas same. 

Idealizujući miroring

„Ako volim sebe onako kako me je majka volela, biću dobro.“

Miroring u toku prve faze najranijeg detinjstva odnosi se na različite roditeljske idealizovane reakcije na detetov prvi ulazak na životnu scenu. Roditelji se dive svemu što ima veze s njihovim novorođenčetom: „Kako je slatko! Kako samo divno izgleda!“ Dok beba zapravo i ne izgleda nešto mnogo drugačije od ostalih beba, roditelji je posmatraju kao najdivnije stvorenje na svetu i u normalnim uslovima oni pružaju svoju bezuslovnu ljubav detetu na sve moguće načine. Ova prva faza miroringa odlikuje se „idealizacijom“ i pomaže detetu da bude prihvaćeno u ljudsku zajednicu. 
    Ovaj miroring je saglasan sa sugestijama Kohuta i Golberga (1984), da zdrav narcistički samo-razvoj kreće od adekvatnog odgovora negovatelja na detetove emotivne  potrebe, uključujući i sledeće:

-    alter-ego (ili auxiliry ego) potrebe – dete treba da bude sa drugima kako bi se razvijalo,
-    idealizujuće (ili doubling) potrebe – dete treba da se oseća vezano za brižne negovatelje koji će ga držati,
-    miroring potrebe – detetu je potrebno da se oseća shvaćenim i cenjenim.

Ukoliko ove potrebe nisu zadovoljene u detinjstvu ili tokom života, javiće se psihološki problemi. Zanemiravanje od strane roditelja – kako fizičko ili emotivno ili još gore zloupotreba – mogu da rezultuju stranputicom u razvoju selfa i da spreče individuu da razvija zdrave odnose (Štern, 1985, 2004).
Čini se da je osnovna ljudska želja tokom života, da se osećamo shvaćenim i cenjenim, što čini i deo redovnog ponašanja upešnog terapeuta prema svom klijentu. Bilo da to nazivamo bezuslovnim pozitivnim stavom (Rodžers), adekvatnom empatijom ili idealizovanim transferom, to se čini kao snažan isceliteljski činilac u mnogim interpersonalnim terapijama. Takvo ogledanje dobrog objekta ne prenosi realistični odraz ogledala, već je odlučno pozitivan i potvrđujući odraz klijenta. Neki od Morenovih studenata su opisali da je on često prenosio taj pozitivan stav prema njima, što je doprinosilo tome da se  osećaju posebno. Neki od njih su naveli da bi uzviknuo „To!“ pri ulasku nekog od njih u prostoriju, kao da na taj način izražava pozitivan stav prema samom njihovom postojanju. Neki drugi (Marcia Karp) seća se da joj je govorio: „Ti si genije!“ Takav idealizujući miroring svakako je bio podsiticaj za self ovih odraslih studenata.

Potvrđujući miroring

''Kada gledam, ja sam viđen, znači da postojim''.
                    (Winnicott)

Kako dete raste, tako se menjaju i njegove potrebe za miroringom. Idealizujući miroring će ustupiti mesto neutralnijoj i potvrđujućoj, ali i dalje empatičnoj reakciji  roditelja na razvoj detetovih potreba za separacijom-individuacijom. Ova vrsta miroringa može biti shvaćena u okviru teorije o objektnim odnosima, koja naglašava značaj ranog selfa i objektnih odnosa u našem životu, gde postoji postepena internalizacija pouzdane i stabilne predstave majke.
Prema Mahler-ovoj (1979), dete prolazi kroz normalnu autističnu i simbiotsku fazu pre nego što uđe u važne podfaze separacije – individuacije (uključujući i diferencijaciju, practicing i ponovno približavanje), do konačnog postizanja objektne konstantnosti. Za vreme prve faze simbioze, afektivni miroring je veoma važan. Brižni roditelj će slati empatične odgovore preko kontakta pogledom, izraza lica, glasa, dodira, držanja, pokreta itd. Vinikot (1971) sugeriše da je prekurzor ogledala majčino lice, u kojem beba vidi sebe. Tako je majčino posmatranje deteta suštinsko iskustvo za razvoj detetovog osećanja selfa kao voljene i podržavane jedinke. Ogledajući pogled tako stvara podlogu za detetov ego kao prostor za nešto dobro i željeno.
Jedna od suštinskih potreba kako bismo razvili autenitičnu ličnost jeste da dobijamo taj potvrđujući miroring. Kao deci, bilo nam je potrebno da naša istinska osećanja, naš istinski self  bude ogledan, kako bi nam omogućio da razvijemo poverenje u sopstvena iskustva. Kada se ovo ne dogodi, razvijaju se bolne rane i mi osećamo da ne možemo da budemo mi sami. Kako god, kad primamo empatičku brigu (potvrđujući miroring), takvo plodno okruženje omogućava cvetanje pravog selfa deteta.
Razumevanje od strane ne-osuđujuće osobe može da bude od velike pomoći. U psihodrami, protagonista je ohrabren da predstavi sopstvenu istinu na potpuno subjektivan način (nezavisno od toga koliko se ovo posmatraču može činiti iskrivljenim). Potvrda od strane psihodramatičara, onoga šo je lična istina i jedinstveno iskustvo realnosti protagoniste, naziva se egzistencijalno potvrđivanje i obezbeđuje zadivljujuću snagu za rast unutrašnjeg selfa (Kelerman). Stoga je razumljivo da većina miroring scena u psihodrami predstavljaju jednostavno ponavljanje ranijih akcija, sa ciljem da protagonista potvrdi da su ga čuli, odnosno videli. 

Procenjujući miroring

Član grupe drugom članu grupe: ''Kada se sretnem s tobom,  osećam se obogaćenim. Zato što me ti posmatraš iz druge perspektive''.

Procenjujući miroring nije isključivo pozitivan ili negativan. Može da sadrži takođe i druge vrste fidbeka, kao što je prijateljska kritika. Upravo je izuzetno subjektivan pogled protagoniste ono što unosi novu sociometrijsku perspektivu situacije, što ukazuje na činjenicu da ljudi funkcionišu kao magneti. Kao u energetskim poljima sa pozitivnim i negativnim polom, ljudi mogu da budu privučeni simpatijom ili da budu odbijeni antipatijom kroz efekte interpersonalne hemije, ili kako je Moreno to voleo da naziva „tele“ (1946). Pozitivni izrazi oduševljenja u vezi sa aktivnošću druge osobe, znači da su one prihvaćene kao legitimne, dok drugi izrazi nedogodovanja, mogu da prenesu kritičku poruku neodobravanja. Takvi, više izdiferencirani miroring odgovori, promovišu socijalizaciju i testiranje realnosti i mogu da koriguju neobjektivno viđenje nas samih ili drugih. 
Ovakva vrsta miroringa ima svoje teorijske korene u socijalnoj psihologiji. Kuli (1902) je koristio  metaforu selfa kao ogledala (looking-glass self), da ilustruje ideju da je osećanje individue za self primarno nastalo kao rezultat njegove percepcije toga kako ga drugi vide. To jeste, procena drugog deluje kao odraz u ogledalu koji obezbeđuje informacije koje pojedinci koriste kako bi definisali sopstveno osećanje selfa. Pogled na miroring unutar socijalne psihologije, kaže da se deca razvijaju u interakciji sa određenim bitnim negovateljima, koji ili stimulišu ili inhibiraju njihov emotivni i kognitivni razvoj, isto kao i njihovo osećanje selfa. Ovi bitni drugi prenose spoljnu društvenu stvarnost sa kojom dete može da se identifikuje. U dijalogu sa svojom spoljnom društvenom realnošću, dete postaje objekat po sebi, razvijajući tako self kao objekat („Me“). Self kao objekat, ili društveni self, je prva koncepcija selfa i nastaje na osnovu percepcije i odgovora drugih ljudi. Pre ili kasnije, dete počinje da dovodi u pitanje svoje viđenje spoljne društvene realnosti, i razvija se self kao subjekat („Ja“). Ovaj subjektivni deo selfa reaguje iznutra, iz ovde i sada, nošen trenutkom. Dok je self kao objekat konvencionalan, zahteva socijalizaciju i saglasnost, self kao subjekat deluje spontano, neinhibirano i ponekad impulsivno. Mead je naglasio da „kroz ulazak u ulogu drugog, osoba postaje sposobna da se vrati sebi i da tako usmeri sopstveni komunikacijski proces“ (Mead, 1934). Ovo je proces koji se odvija na svakoj psihodramskoj seansi.

Zaključak

Miroring kao razvojni proces

Miroring je najvažniji koncept u ljudskom razvoju. On uključuje obezbeđivanje spoljašnjeg fidbeka koji može da bude pozitivan, neutralan ili konstruktivno kritički. Izgleda da su  ljudima potrebne redovna pozitivna potvrda i potkrepljenje i malo je stvari koje mogu tako duboko da utiču na čovekovo ponašanje, kao što su hvala i potvrda. Osim toga, ljude treba stalno suočavati sa oblastima koje mogu da se poboljšaju i kada se to predstavi na konstruktivan i pažljiv način, to može da čini korisnu informaciju za poboljšanje ishoda. 
Ako je psihodramska grupa dovoljno suportivna, postoji potencijal za pokretanje moćnog ciklusa fidbeka u okviru psihodramske tehnike miroringa. Ovo će uključiti reosiguranje, potvrđujući i subjektivni interspersonalni fidbek. Na prvom nivou ovog ciklusa fidbeka, postojaće samo pozitivna idealizacija. Na drugom nivou, postojaće jednostavno ili neutralno ponavljanje onoga što je viđeno, bez vrednosnog procenjivanja. Na trećem nivou, postoji jasno vrednosno procenjivanje, koje može biti prihvaćeno ili odbačeno od strane protagoniste. Ovo vrednosno procenjivanje nema nameru da bude objektivno ili da saopšti „istinu“ već je izraz ovakvog ili onakvog stava spoljnjeg sveta. Takav fidbek pruža mogućnost da se uđe u unutrašnji ples između naših unutrašnjih delova koji više vole da igraju na muziku drugih i onih delova koji bi radije plesali na sopstvenu muziku. 
Ove tri vrste miroringa – idealizujući, potvrđujući i procenjujući miroring – jasno predstavljaju proces interpersonalnog rasta u kome se osoba kreće od primitivnog i egocentričnog stanja do zrelijih nivoa samorazvoja. Protagonisti koji pate od posledica ranog lišavanja i interpersonalnih trauma mogu da budu sumnjičaviji prema drugima i stoga će im biti potreban duži period uzdržanog i idealizijućeg miroringa. Drugi koji imaju integrisaniji osećaj selfa i jasan osećaj odvojenosti, autonomije i nezavisnosti, mogu da budu u stanju da uđu u recipročnije odnose u kojima su subjektivni miroring i iskren interpersonlani fidbek deo tog procesa. 
Svi interpersonalni pristupi psihoterapiji, ukljućujući i psihodramu, obezbeđuju klijentima mogućnost da poprave samorazuemavanje kroz neke od ovih načina miroringa. Tako nam ova tehnika može pomoći da postanemo svesniji sebe. Može nam doneti jedinstveni dar samootkrića. Ali tu je ključ i za nešto još dragocenije a to je ono što želimo da budemo. Šta god da vidimo u ogledalu nismo dužni da prihvatimo sve naše lične odlike. Imamo u sebi mogućnost da se menjamo i da postanemo neko ko će nam se više dopadati. Miroring u psihodrami omogućuje protagonsiti da pogleda samog sebe i da objektivnije porceni ono što vidi. Ideja vodilja je da oslobodimo sami sebe iz ograničavajućih koncepata selfa i postanemo osoba koja želimo da budemo.
 

bottom of page